Piše: Boris Miljković
Svake godine govorim: “Neću baštu da sadim!”. I opet malo posadim. Volim taj osećaj kada vadiš povrće, pa puniš u kantu ili kolica, a znam i onaj osećaj kad se prebrojavam u prodavnici za po ili kilu povrća.
Verovatno me taj drugi osećaj tera na ovaj prvi. Ne prskam ništa, kopam. Pa i kada udare trave i vrućina, uvek u bašti nešto ima. Posle koze (kosilice) i živina po dva meseca brste i kljucaju.
A da, i živinu nikad “neću” i onda, kako se proleće budi, očas posla eto stotinak komada, nekad i preko dve stotine.
E sad, bitno je zbog jutarnje kafe da je sve šareno? Dakle, morke, patke, ćurke, razne kokoške, guske sive, bele, divlje patke. Sve zbog te kafe koju pijem ujutro na žutoj gajbi od piva i gledam živinu. Isključivo i samo zbog kafe.
A svinje tek to što “rasturam” svake godine, al` ne ide nešto. Nemam puno. Ali uvek desetak komada kojekakvih. Kažu ne isplati se. Verovatno. Al` onaj osećaj kada sam morao da kupim trista grama mlevenog mesa za musaku ili dve kremenadle opet me tera na to što se “ne isplati”. I tu radim protiv sebe, ali takav sam valjda.
Ovi konji, kao i oni što sam ih imao pre – to se ne računa. Oni su kao i ovi moji kerovi. Ljubimci.
Sve u svemu, u današnje vreme – ništa se ne isplati. Tako da sledeće godine neću ništa da držim niti ću dati sebi nadu (lažnu): “Još sada se muči i sledeće godine nećeš”. Ne isplati se…
