Sve ima svoje prednosti i mane, a ovaj rad se vremenom isplati, tako da sam za sada zadovoljan. Veliku podršku i pomoć imam od roditelja, a tu su mi i braća koja uskaču da pripomognu kad god ja ne mogu da stignem nešto da uradim – kaže mladi farmer iz Adaševaca Stefan Čavić
Tekst: S. Mihajlović
Foto: privatna arhiva
Kada je pre dve godine završio srednju poljoprivrednu školu u Šidu kao odličan đak, Stefan Čavić iz Adaševaca nije imao mnogo dileme oko toga da li će nastaviti dalje školovanje ili će da ostane na selu. On se opredelio za porodični posao i s obzirom da ima samo 21-u godinu sada je najmlađi uzgajivač svinja u svom selu.
-Moji roditelji se ovim bave već više od tri decenije, tako da sam ja ovaj posao zavoleo još od malih nogu. Zbog toga sam i odlučio da nakon završene srednje škole ostanem u domaćinstvu i nastavim porodičnu tradiciju, s obzirom da su moja dva starija brata odlučila da se bave nekim drugim poslovima. Obrađujem oko 80 hektara zemlje na kojima sejem soju, kukuruz i pšenicu. Većinu proizvoda iskoristim u ishrani svinja, a višak prodam. Pored svoje zemlje radim dosta uslužnih poslova sa kombajnom i traktorom, čime ostvarujem dodatni prihod. U poljoprivredi se mnogo radi, ali ne žalim se. Sve ima svoje prednosti i mane, a ovaj rad se vremenom isplati, tako da sam za sada zadovoljan. Veliku podršku i pomoć imam od roditelja, a tu su mi i braća koja uskaču da pripomognu kad god ja ne mogu da stignem nešto da uradim – priča ovaj mladi farmer iz Adaševaca.
Prasilište porodice Čavić poseduje deset boksova sa rešetkastom podlogom i pojilicama, dok se hranjenje vrši ručno. Pored ove prostorije, tu su i odgajivalište, čekalište i još pet prostorija u kojima se nalaze tovljenici razvrstani po starosti. Za priplodni materijal koriste se nazimice rase landras i jorkšir, dok su četiri nerasta sorte pijetren i durok, čijim se ukrštanjem dobija odličan tovni materijal.
Kako kaže Stefan, ugalanja su velika, a plasman – i pored odličnog kvaliteta, prilično nesiguran.
-Moramo da ulažemo kako bi sebi olakšali proizvodnju, odnosno posao. Imamo zatvoren sistem proizvodnje, od njiva na kojima uzgajamo hranu, preko naših krmača od kojih dobijamo pasiće koje kasnije tovimo. Trenutno imamo 35 krmača, četiri nerasta, oko sto prasića u odgoju i oko 250 tovljenika. Cena od 180 dinara po kilograma je solidna, ali problem je što ona stalno varira. U poslednjih godinu dana je dobra, ali nije dobro to što nemamo osiguran otkup. Mi svakih mesec dana imamo određen broj tovljenika za prodaju, ali nikada nismo sigurni da li ćemo imati kome da ih prodamo na tržištu, nego svaki put moramo da razmišljamo o tome, kao i da li ćemo dobiti novac na vreme i o svim ostalim pratećim problemima – jada se Stefan.
Prema njegovim rečima, kada je reč o podsticajima za poljorivrednike, on je do sada jedino koristio povrat sredstava za mehanizaciju za mlade poljoprivrednike. U budućnosti planira da proširuje prostor i matičene krmače zbog subvencija, a takođe ima u planu i da pomoću konkursa za mlade poljoprivrednike proširuje i obnovi mehanizaciju i dodaje:
-Veoma je teško u današnje vreme baviti se ovim poslom, ja opstajem samo zato što sam već imao porodični biznis koji sam samo nastavio. Inače, ako neko počinje od nule u ovoj državi je to veoma nesiguran posao – subvencije kasne, nemamo siguran otkup, cena stalno varira…Veoma je teško, ali opet neko ko veruje u sebe i ko voli ono što radi može da uspe, bez obzira na sve poteškoće sa kojima se suočava.