Pored dece, na ovaj oblik aktivnosti često su primorane osobe sa invaliditetom, starije, nemoćne i nezaštićene osobe, kao i majke sa decom najmlađeg uzrasta
Piše: S.Belotić
Prosjačenje spada u negativnu socijalnu kategoriju, sa izraženim negativnim duštvenim efektom, neprihvatljivu u većini društvenih sistema. Javlja se kao posledica klasnih protivrečnosti, ekstremnog siromaštva ili organizovano od strane kriminalnih pojedinaca ili grupa, čemu doprinosi nedovoljna socijalna kontrola i zakonska procedura. Nijedan propis na nivou Republike Srbije ne sadrži pravnu definiciju prosjačenja, a posebno nije definisano prosjačenje kao prekršaj. Nijedna od relevantnih institucija i ustanova ne vrši evidentiranje slučajeva prosjačenja, te stoga nije moguće utvrditi rasprostranjenost ove pojave, reči su Milice Devrnje, diplomiranog socijalnog radnika iz Rume.
Prosjačenje spada u oblik devijantnog ponašanja kojim se stiče materijalna dobit i to korišćenjem samilosti ljudi prema osobama koje se time bave. Nažalost, najčešće je to zloupotreba dece i ljudi koji spadaju u društveno osetljive grupe, kroz organizovani kriminal i eksploataciju osoba. Pored dece, na ovaj oblik aktivnosti često su primorane osobe sa invaliditetom, starije, nemoćne i nezaštićene osobe, kao i majke sa decom najmlađeg uzrasta. Prosjake možemo svrstati u siromašne tj.socijalno ugrožene i profesionalne, odnosno prosjake koji poseduju specifične tehnike i metode prosjačenja za koje se obučavaju, prostorno veoma pokretljive, sa izuzetnim praktičnim iskustvima u pridobijanju žrtava, sa relativno dobrom zaštitom od sankcija. Prema načinu prosjačenja, ono može biti individualno, grupno, pa čak i organizovano prosjačenje.
– Prosjačenje ostavlja niz negativnih posledica na psiho-socijalno stanje pojedinaca, uslovljava teškoće u socijalnom funkcionisanju, a često uvodi i u druge oblike kriminalnog ponašanja. Najveće psiho-socijalne posledice, prosjačenje ostavlja kod dece koja se ovim bave. Najčešće su to deca romskog socijalnog porekla, deca koja su prisiljena na rad od strane organizovanih grupa, deca sa ulice i deca iz socijalno ugroženih porodica. Brojni su rizici koji prate osobe koje se bave prosjačenjem, stradanja u saobraćaju, rizik trgovine ljudima, otimanje dece za organizovano prosjačenje, kao i namerno sakaćenje dece radi izazivanja većeg sažaljenja prolaznika. Česta je povezanost sa narkoticima, podvođenjem i prostitucijom, kao i drugim kriminalnim radnjama kao što su otimanje novca, krađe i fizička nasilja nad prosjacima, kao i fizička nasilja nad prolaznicima, objašnjava samu pojavu prosjačenja Milica Devrnja.
Definicije se donekle menjaju kada se „zađe“ među populaciju onih koji prose, a u Rumi to su najčešće stanovnici iz romskog naselja Vašarište ili Rupe, i to najčešće deca i mlade majke sa decom u naručju. U najvećem broju oni pohađaju Osnovnu školu „Ivo Lola Ribar“ u Rumi. Rad školskog pshiloga delom je usmeren i na sprečavanje ove pojave, ali samo kroz vaspitno obrazovni rad što spada u nadležnost ove obrazovne ustanove. Ključ svega jeste porodica, kaže školski psiholog, Biljana Havlek i dodaje da je ustaljeni trangeneracijski socijalni milje taj koji decu opredeljuje na prosjačenje.
– Kao elementarni osnovni uzrok prosjačenja dece moramo da vidimo loš socijalni položaj porodica iz kojih ta deca potiču, kao rezultat tog specifičnog kulturnog miljea iz naselja Rupe sa specifičnim sistemom vrednosti. Kada gledamo iz naše perspektive briga njihovih roditelja može da se kvalifikuje kao vrsta nebrige, znači da roditelji prosto bivaju ili inicijatori ili svesno, a ponekad i nesveno podržavaju prosjačenje dece. Nekada i sama deca ulaze u prosjačenje zato što to za njih jeste legitiman način sticanja sredstava za život i strategija porodičnog preživljavanja i u kulturnom i vrednosnom okruženju u kome ta deca žive. Kako je učenje po modelu osnovni i dominantni način učenja kod dece, za njih to jeste legitiman način preživljavanja, bez obzira na neke druge vrednosti, objašnjava Biljana Havlek.
Ono što psiholozi uočavaju je deficit primarne socijalizacije, jer je velik broj dece koja nisu pohađala vrtiće niti predškolsko obrazovanje, pa tako da nisu prošla vrstu nekog modela koji nudi neku drugačiju organizaciju i vrednosti. Deca koja se bave prosjačenjem obično imaju velik broj izostanaka, pa i tu nedostaje ta vrsta socijalizacije koja se stiče u školi. Na to se nadovezuje i efekat romske zajednice u širem smislu gde se taj specifičan način života prenosi sa generacije na generaciju.
-Kad gledamo sa strane, mi bismo prosto rekli da se tu radi o kršenju dečijih prava, jer se postavlja pitanje roditeljske odgovornosti. Roditelji često imaju takvu vrstu stava da je briga o deci neka vrsta njihove slobodne volje, a ne njihove obaveze. Onda je relativno teško raditi sa tim. U svakom slučaju u bilo kom obliku prevencije ili rada sa decom koja se bave prosjačenjem, neophodan je rad sa roditeljima, jer bez toga neće biti nikakvog rezultata. Ono što usvojimo kao elementarne vrednosti iz zajednice iz koje potičemo to je ono što imamo kao vrednosti za ceo život. Njihov kulturološki i socijalni obrazac van škole prosto je drugačiji, pa ta vrsta obrasca se onda transgeneracijski nastavlja prenositi. A jednostavno dete kada krene da prosi, ako ima neku korist od toga, ono neće menjati način ponašanja koji daje rezultat, dodaje Biljana Havlek.
Društvena reakcija koja se javlja povodom ove pojave može biti različita, od nezainteresovanosti, preko tolerantnosti, prezira i odbacivanja do pravnih i zakonskih sankcija. Aktivnosti na suzbijanju prosjačenja svakako spadaju u oblasti kojima se bavi policija, tužilaštvo, ustanove socijalne zaštite, obrazovne institucije, nevladine organizacije i drugi društveni akteri. Ipak, može se reći da se sve ove institucije ne bave prosjačenjem sistematski. Karakteriše ih nedovoljna međusobna saradnja, a pre svega nedovoljni kapaciteti institucija i ustanova koje bi ovim problemima trebalo da se bave.Kako bi se intenzivirala društvena rekacija na ovu patološku pojavu, neophodna je pre svega dopuna postojeće zakonske regulative, u kojoj bi se detaljno definisalo pitanje prekršajne odgovornosti kao i stručna izrada programa suzbijanja i prevencije ovog patološkog oblika ponašanja. Potrebno je da se zaposlenima u nadležnim institucijama i ustanovama omogući stručno usavršavanje, te da se za njihov rad obezbede odgovarajući materijalni, tehnički i kadrovski kapaciteti. Kako bi se omogućilo utvrđivanje rasprostranjenosti ove društvene pojave neophodno je usavršavanje sistema evidentiranja u ustanovama koje se bave prosjačenjem kao i jačanje njihove međusobne saradnje i razvoja mehanizama efikasne komunikacije i pružanja podrške osobama koje prosjače. Na sve ovo bi značajno uticalo donošenje strategije o suzbijanju, prevenciji i eliminisanju pojave prosjačenja, na nivou R. Srbije, zaključila je priču Milica Devrnja, socijalni radnik.
Projekat „Prosjačenje – preživljavanje ili biznis“ sufinansiran je sredstvima Ministarstva kulture i informisanja Vlade Republike Srbije.
Stavovi izneti u podržanom projektu, nužno ne odražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
