Piše: Nemanja Milošević
Proteklih dana, kako su prošli novogodišnji i božićni praznici, u potrazi za novim pričama, po starom dobrom običaju, naša ekipa se uputila ka Fruškoj gori. I, tek što izađosmo iz Sremske Mitrovice, još uvek ne došavši ni do prve ozbiljnije uzbrdice, nova priča nas je već čekala. Stajala je nepomična, zamrznuta hladnim januarskim vazduhom, odmah pred onim skretanjem ka Manđelosu.
Naravno, odmah ćete pomisliti da je reč o onoj nadaleko poznatoj divljoj deponiji na samom ulazu u selo. Ali, prevarićete se. Ona je uredno očišćena još pre nekoliko meseci i na tom mestu više nikome ne pada na pamet da ostavi bilo šta.
Međutim, nećete se ni prevariti u potpunosti, jer, iako nije reč o najpoznatijoj divljoj deponiji Fruškogorja, ipak smo se susreli sa sličnim prizorom. I to, sa njenom naslednicom, stotinak metara ranije. Pa, kao što rekoh, nije red bacati smeće na tek očišćeno mesto. Neko je uložio ogroman trud da ga počisti. Zato, što bi rekli: “Daj da bacimo makar pored, da ne prljamo ovde gde su ljudi čistili”.
Na ovom, novom đubrištu, isto kao i na starom. Bilo je svega, od igle do lokomotive. Dobro sad, lokomotive baš i ne, ali ampera, plastičnih gajbica, flaša i džakova (mahom pesticidnih) bilo je na pretek. A, ušuškana među džakovima, jer, napolju je temperatura već danima u minusu, ležala je i jedna svinja. Međutim, čini se da joj džakovi baš nisu pomogli, pa se, jadna, smrzla. Mada, pre će biti da ju je ovde neko doneo već unapred uginulu, jer, složićemo se, šta bi svinja radila na sred puta?
Pored svinje, kao u vesternima, samo ne na pesku, već na zaleđenoj zemlji, ležao je i jedan kostur. Telo omanjeg teleta ili poveće koze (teško je razaznati), poslužilo je kao hrana glodarima i grabljivicama koje ordiniraju fruškogorskim nebom, a od njega je, osim kostiju, ostalo i krzno.
Ipak, izgleda da glodari, grabljivice, a i predatori iz ovih naših šumaraka, baš nešto i ne vole iznutrice, pa su tako pobacana creva, džigerice ili šta već (i to je teško razaznati) ostale netaknute.
Šalu na stranu, sreća pa je januar. Jer, hajde da zamislimo, kakav bi se miris širio atarom da je kojim slučajem sada jul?
A, šta će biti kada se sneg i led otope, a plodna sremska zemlja upije vodu koje će u početku vegetacije biti žedna, ostaje nam da vidimo. Ali, nešto sumnjam da bih se usudio da okusim žito ili kukuruz iz njiva u neposrednoj blizini. Niti trešnju iz obližnjeg voćnjaka. Nema sile koja bi me naterala. Kada se sva ona boleština i zaraza spere i završi u zemlji, ne bih se usudio ni da okusim vodu sa izvora kojima fruškogorje obiluje. A, siguran sam da će nas i svaki turista zaobići u širokom luku. Na stranu opremljenost i seoska idila u našim domaćinstvima, jer, kad čovek vidi ulaz u selo, šta mislite da će pomisliti da ga čeka unutra?
I, naravno, naš čovek će po običaju kriviti nadležne. Pobogu, pa zašto ne odnose smeće? E sad, mogu da garantujem da mitrovački komunalci redovno odnose smeće sa za to propisanih mesta. A garantujem i da postoji sistem postupanja sa animalnim otpadom. Uostalom, postoji broj telefona, pa se lepo nazove i pita. Ali, prosto, navikao naš čovek da sve što mu ne treba zafrljači pored puta, pa to ti je. I tu, izgleda, spasa nema.
O tome i svedoči onaj početak ove priče, nekoliko desetina redova iznad. Jer, kako ukloniš jednu deponiju – eto ti druge za nekoliko dana. Odmah tu, pored. Ako uklonimo i ovu drugu, pojaviće se treća, peta, deseta. Nikakav problem. I, naravno, ovaj problem ne postoji samo u Manđelosu. On je prisutan i u ostalim selima, poput Laćarka, gde je problem odlaganja animalnog otpada odavno rešen, ali mrcinište niko ne zarezuje ni za suvu šljivu. Pa, tako, crknute životinje i kod njih završavaju odmah uz tek posejanu pšenicu.
I, prateći taj primer, da se zaključiti da ni stočna jama u svakom domaćinstvu ne bi bila od pomoći, sve dok se svest našeg čoveka napokon ne rasvetli. Zato, u duhu Dragana Jovanovića u onom filmu, reći ću: “Nisu tu nadležni ništa krivi. Mi smo g…”