I, u čemu je onda razlika između maloletnih prosjaka i uličnih humanitaraca koji prodaju čestitke i razglednice? Pa, princip rada je isti, s tim što su ulični humanitarci punoletni i novac koji zarade ne ide njihovim roditeljima. A, gde ide? Opet, bog će ga znati
Piše: Nemanja Milošević
Il’ se prosi, il’ se zajmi, primetio je još onomad Đoka Balašević, koji, kaže, nikad nije isk`o. E, sad, koliko se zajmi, to ponajbolje znaju oni što rade u bankama, a pošto ni sam nisam rad da iskam od bankara, na to baš i nemam poseban odgovor.
Koliko se prosi? E, tu je stvar možda i više nego očigledna. I stvarno, gde god kreneš, bar kod nas u Mitrovici, samo čuješ: „Daj!“. Pored standardnih prosjaka koji se nalaze na već unapred poznatim punktovima, poslednjih par godina čovek ne može ni desetak metara da prošeta centrom grada, a da ga neko dete, „unesrećena“ majka ili onaj što viče „Bato, bato“ ne povuče za rukav.
Stvar je još gora kada uđeš u pekaru. Svaki dan, bilo to u osam sati ujutru, u deset ili u podne, ista deca će ti tražiti da im kupiš nešto da pojedu. Pa, koliko to oni mogu da pojedu ako samo to rade po ceo dan?
Šalu na stranu, problem prosjačenja, pogotovo kada su maloletnici u pitanju, iz godine u godinu postaje sve ozbiljniji. Eksploatacija dece u svrhu bogaćenja, ma koliko obimno ono bilo, sve više uzima maha, a s obzirom na činjenicu da u njihovoj blizini u trenutku kada se bave prosjačenjem nema odraslih, vinovnicima je sigurno teško ući u trag. Jer, dete ništa nije krivo, a, ko ga je poslao, bog će znati.
Sa druge strane, ovo je problem na duge staze, jer, prosjačenje stvara prosjačenje. Deca koja su poslata na ulicu od strane roditelja da traže dinar od prolaznika samo za to i znaju. Od samog starta, ona se socijalizuju u takvom društvenom miljeu da prosjačenje percipiraju kao nešto što je normalno, poželjno i da se bez toga ne može. Povrh svega, osnovno obrazovanje je obavezno, a, pitam se, kada ta deca idu u školu, kad po čitav dan provode na ulici ili u pekari? I gde onda da nauče da to nije „normalno“? Gde da saznaju da je to što im roditelji rade zapravo ozbiljan vid zlostavljanja? I, na kraju, čak i da znaju da se do novca može doći na neki drugi način, kako jednog dana da se zaposle kada, očigledno, neće imati ni pomenuto osnovno obrazovanje?
Kako rešiti problem? Pa, nadležne institucije, ne sumnjam, rade na tome. Međutim, sam problem je prilično kompleksan i rezultati se ne mogu videti tako brzo.
Sa druge strane, postoje i oni koji se, bar naizgled, bave ugroženom decom. Među njima su i oni sa čestitkama, koji te isto kao i ta deca vuku za rukav dok ideš po burek i jogurt. I, u čemu je onda razlika između maloletnih prosjaka i uličnih humanitaraca koji prodaju čestitke i razglednice? Pa, princip rada je isti, s tim što su ulični humanitarci punoletni i novac koji zarade ne ide njihovim roditeljima. A, gde ide? Opet, bog će ga znati.
Fenomen napadnog humanitarnog rada na ulici pokušali smo da istražimo u više navrata. Trgovce čestitkama lično sam, jer podržavamo humanitarni rad, više puta pitao iz koje organizacije dolaze, za koga prikupljaju novac, kako da budemo sigurni da novac koji im dajemo ide baš tamo gde treba i, na kraju, od čega i sami žive i gde su zaposleni, ako sav prihod od prodaje ide u humanitarne svrhe?
Ako su negde i zaposleni, kad nađu vremena da rade? Valjda u pauzama između simultanih blokada trotoara. Bilo kako bilo, odgovore nikada nismo dobili.
E, da. Ne prodaju se samo čestitke i razglednice, nego i bojanke. To smo saznali baš pre nekoliko dana, kada je društvo iz redakcije ispijalo kafu pred našom nekadašnjom rezidencijom. Napade nas devojka da se zamalo ne ispolivasmo vrelom kafom. I, tako, komentarišući koliko je teško probiti se do pekare zarad bureka odozgo, reče mi urednik poput Balaševića, takođe odozgo: „Napiši nešto i o ovima“. I, eto, napisao sam.