Pre osvrta na jednu obeshrabrujuću novinsku vest, podsećamo se biografije pomalo zaboravljenog srpskog likovnog velikana, poniklog u ravnome Sremu.
Skoro je nemoguće razdvojiti sumorni, usamljenički, dramatični život i iz njega izniklo stvaralaštvo Matije Vukovića (1925 – 1985), rođenog Sremca, jednog od najvećih srpskih vajara 20. veka. Njegove skulpture nose „autobiografski naboj, svaka je jedna proživljena emocija ili sećanje, njegovi snovi ili obračuni sa sobom“ (D. Vranić), one svedoče o teskobama savremenog čoveka, zašto ne reći samog umetnika. Svi koji su Matiju poznavali, ali i posmatrači njegovog snažnog vajarskog dela, ondašnji i sadašnji, lako su zapažali da je on sudbinski odabrao osamu i živeo isključivo za svoju umetnost. Bez predaha je radio u hladnom i neudobnom ateljeu na beogradskom Starom sajmištu, boreći se za goli život, za svoje skulpture…
Matija Vuković je rođen u siromašnoj zemljoradničkoj porodici u Platičevu, 26. jula 1925, umro je u Beogradu, dugo se odupirući bolesti, 21. juna 1985. godine. Iz rodnog sela, nadomak Rume, po završetku osnovne škole, 1937, dečak je sa majkom dospeo na Senjak, a prst sudbine je hteo da to bude u blizini ateljea čuvenog Tome Rosandića. Bio je očaran maestrovim „ogromnim figurama“, potom i Meštrovićevim skulpturama, a onda je u jednoj na poklon dobijenoj knjizi ugledao reprodukciju Mikelanđelovog Mojsija. Sve to će trasirati njegov dalji put, jer više od stolarskog zanata Matija se zanimao glinom, papirom i olovkom. Nijednu započetu školu nije završio, pa ni onu, srednju, za primenjene umetnosti, u kojoj je učio sa zemljakom iz Srema, slikarom Lazarom Vozarevićem.
Odmah po oslobođenju glavnog grada, oktobra 1944, Matija Vuković je mobilisan i poslat na Sremski front, gde je u jednom jurišu ranjen u ruku. Kući se vratio kao vojni invalid i – u potpunosti posvetio vajarstvu. Položivši prijemni ispit, studirao je na Akademiji likovnih umetnosti i uporedo se lečio, učio od vrhunskih jugoslovenskih vajara (Rosandić, Dolinar, Stojanović, Kolarević), ali i izučavao dela antičkih majstora. Akademiju je završio 1952, „specijalku“ 1954. godine.
Nije bio podložan tuđim uticajima i kompromisima, nije ga prihvatala zvanična kritika, pa ni kada je, 1952, izvajao čuvenog Ranjenika, pošto je – kako jednom sâm reče – „izdao dične obrasce socijalističkog realizma“. O sadržajima njegovih dela rečito svedoče već i njihovi nazivi: Žena s mrtvim detetom, Sužanj, Labudova smrt, Ranjenik na konju, Rudar, Utopljenica, Streljani… Napravio je nebrojeno mnogo figura, aktova, portreta, nezaobilazni su Matijini radovi poput Asa, Bizona, Peruna, Njegoša, posebno skulptura crnogorskog vladike i vladara u mermeru, isklesana na prvom sazivu simpozijuma „Beli Venčac“ u Aranđelovcu (1966).
Kako je svojevremeno zapisao Slavoljub Vava Stanković, „veliki talenat nije mogao da služi malim stvarima“. Dodali bismo, ni mali ljudi nisu mogli da „služe“ grandioznom delu Matije Vukovića, kako za njegovog života, tako i danas, četvrt veka posle umetnikove smrti. Otuda i ovaj novinski osvrt na ličnost i delo pomalo zaboravljenog vajara iz Platičeva.
Šta se, zapravo, Matiji još moglo dogoditi?
Nedavno objavljena vest glasi: osam Vukovićevih skulptura u gipsu, koje su sredinom devedesetih godina iz Muzeja savremene umetnosti u Beogradu premeštene u hol Istorijskog arhiva u Boru, radi izlivanja u bronzi (do čega nije došlo), samo što nisu propale. Zapravo, od deset odnešenih u grad bakra tek dva rada su dobila odlivke (Utopljenica, Rudar), dok su ostali veoma oštećeni i neophodan im je ozbiljan konzervatorski tretman. Stručnjaci tvrde da skulpture valja što pre sanirati i izmestiti u neki drugi prostor. Izlivanje u bronzi moglo bi i da sačeka neko bolje vreme, ali restauracija – nikako!
Mada je zaostavština Matije Vukovića ubrzo po njegovoj smrti, 1986, proglašena za nacionalno kulturno dobro, sudbina joj (gle čuda!) nalikuje našem nemarnom odnosu prema mnogim drugim prvorazrednim umetničkim delima. A odgovornost se, kao i obično, seli od adrese do adrese, pa su tako u igri Ministarstvo kulture, pojedine državne i gradske institucije, legalni naslednici… Ko će od njih formalno snositi krivicu ukoliko ova remek-dela propadnu, za srpsku kulturnu baštinu je najmanje važno.
D. Poznanović