Predsednik Srbije Aleksandar Vučić posetio je danas domaćinstvo Jovanke Đurić u Laćarku, samohrane majke sa devetoro dece kojoj je nedavno, upravo na njegovo lično zauzimanje obnovljen porodični dom. Tom prilikom predsednik Vučić je istakao da u Srbiji još uvek ima siromašnih ljudi i dodao da će država učiniti sve kako bi tim ljudima pomogla, kako kroz direktnu pomoć, tako i stvaranjem boljih uslova za život čime bi najugroženiji i sami mogli da doprinesu sopstvenom boljitku.
Obilazeći renovirani dom Đurića, predsednik je poručio da ova porodica neće biti zaboravljena i da joj u narednom periodu biti upućena i dodatna pomoć.
Foto: Novosti
Na čelu novog saziva Skupštine opštine Pećinci i u naredne četiri godine biće Dubravka Kovačević Subotički, lekar specijalista pneumofiziolog, dok će dužnost njenog zamenika vršiti dosadašnji predsednik pećinačke opštine mr Željko Trbović. Za sekretara Skupštine izabrana je diplomirana pravnica Vesna Radosavljević.
Na konstitutivnoj sednici izabrano je i Opštinsko veće Opštine koje broji sedam članova: Zoran Jovanović, Živorad Gordić, Milan Mijailović, Radoslav Runjanin, Borisav Kostić, Jelena Čubrilov i Dušan Tešić. Po funkciji predsednik Opštinskog veća je predsednik opštine Siniša Đokić, a funkciju njegovog zamenika obavljaće Zoran Vojkić.
Odajte počast svojim idejama!
– Neke ideje su kao helijum. Ako ih bude mnogo, odletećeš u nebo. Neke su kao piletina: meso je zdravo, ali ne treba biti baš toliki mesožder. Imaš ideje koje su kao hleb: ne treba ih previše jesti, ali su bazični nivo koji je neophodan. Ako tu i imaš nedoumice, uvek ćeš lako prepoznati momenat u kojem počinješ da gaziš svoje ideje. Kada odlučiš da si racionalan, da se plašiš, kada sebe ubediš da nemaš talenat, da nema ideje. Tada postaješ niko, a to je strašno.
Dok okreće stranice najnovije “Zlatne serije” u kojoj se po prvi put susreću istraživač noćnih mora Dilan Dog i Dampir, lovac na vampire, ne prestaje da priča o značaju poznavanja ljudske anatomije. Strip mu, kaže, nikada nije privlačio previše pažnje. Razlog tome nije akademska uštogljenost koja ne priznaje vrednosti pop-arta, već potreba da se lični izraz svede na samo jedan kadar, onaj koji će obesmisliti postojanje ostalih. Jedan kadar mora da sadrži sve što je potrebno za razumevanje .
Vuk Muškinja svakako nije čovek jednog kadra. On slika, piše, svira. Oslobođen matematičkog razumevanja stvarnosti neprekidno traga za ispunjenjem svog herojskog dela: pružanja sreće ljudima u sopstvenom okruženju. Vuk je čovek bajke, ideje, neponovljiva figura rešena da, pošto je jednom napravila korak ka Ideji, ne dopusti svetu da ga okuje sopstvenim strahom.
– Sve je to jedan kadar, demantovao me je kada smo se nedavno sreli. – Ljudi obično jesu kadar, samo je pitanje da li mi to možemo da vidimo i da li to oni koje gledamo žele da nam pokažu. Ništa nije podeljeno i sve je uvezano. Kao u bajci. Priča se grana na mnogo strana, može da dođe do pojave novih junaka, zapleti mogu da se umnožavaju beskonačno, kroz njih možete da prepoznate različite strane karaktera glavnog junaka, ali je osnova ista. Jedan je put koji junak prolazi od početka do kraja. Bajke su, kada malo bolje razmislite – sve. One su ogledalo svih naših unutrašnjih svetova. Naš život je bajka, jer namtrebaju uzori herojstva, da bismo se izgradili ili da bismo pronašli u sebi heroja, ako već verujemo da smo sa njim rođeni. Dnevno čitam po jednu bajku. Drugar mi je dao odličnu zbirku “egzotičnih”: švedskih, kavkaskih, mongolskih, afričkih, južno i severno američkih. Trenutno sam na kavkaskim. Volim te priče. Volim carevića koji kreće na put, volim njegovog mističnog saputnika koji mu pomaže da pobedi zlog ili ljubomornog kralja. Danas malo čitamo bajke i u tome grešimo.
Da li je to uzrok matematičkog poledana svet? Koliko uopšte savremeni čovek odudara od junaka drevne priče?
– Što se tiče prvog dela pitanja, mogli bismo se složiti. Svet lišen bajke, uopšte duhovnog, jeste svet koji u sebi uništava osećaj za lepo, to je svet koji beži od ideja, suprotstavljajući ih “ograničenjima”. Što se ostatka tiče, nisam siguran da mogu ponuditi tačan odgovor. To zavisi od čoveka. Kao kada biste me pitali da li ljudi jedu so. Ne znam. Neko jede malo, neko puno, a neko uopšte ne soli. Neko bajke čita puno, neko malo, a neko od njih beži. E tako je neko junak, a neko nije. Bajke ne poznaju polovične junake. Ili jesi ili nisi.
Gde si ti na toj skali?
– Da ne budem lažno skroman, često posmatram sebe kao heroja iz bajke. To herojstvo sadržano je u stvaranju lepih slika i sviranju dobre muzike koji oplemenjuju ljude i čine ih srećnim.
Doslednost je još jedna vrlina junaka iz bajke. U mom smislu to znači da nema oscilacija. Radi se stalno i bez predaha. Treba biti Radioaktivni komarac. Svaki dan treba kačiti nove stvari, ali kvalitetne stvari.
Radim svaki dan. Ideja je jedan dan, jedna slika i kada preskočim dan, osećam se prilično loše. U poslednje vreme radim obično noću. Ustanem u jedan, odradim set vežbi, desetak minuta sa lakšim tegovima i onda krenem sa slikanjem. Nekada slika nastane brže, nekad sporije. Nekada satima tražim motiv, gledam slike, šetam, čitam bajke, a nekada ideja bude mnogo čistija.
Ne misliš da bajka traži od nas više od onoga što nas čini zadovoljnim? Svako od nas bi mogao da pronađe razlog da se smatra herojem. A da li je to smisao bajke, ili bajka želi da pređemo preko sedam gora i sedam mora da uradimo nešto veliko, a ne da se držimo na malim svakodnevnim stvarima koje svakako mogu nekoga učiniti srećnim?
– Imate i bajke koje ne vrede mnogo. One jesu pričane pre nekoliko vekova, ali imaju beskorisne smrti, nedostaje im jasna poenta, loša je naracija. Postoje i bajke koje nisu baš toliko bajne. Pitanje jeste na mestu, ali mislim da uvek treba ramišljati i o lošim bajkama. Ne traže sve bajke od nas isto, niti nam nude jednaka rešenja.
Treba naći pravu ideju i ići za njom. One nas pozivaju, samo je pitanje da li ćemo odgovoriti na te pozive. Postojanje ili izostanak tog odgovora jedino je pravo odgonetanje pitanja mesta bajke u savremenom svetu i našeg odnosa spram nje. Bajka je ideja.
Pa dobro, koliko odgovaramo pozivu ideja?
– Opet se možemo vratiti na to ko koliko soli hranu. Ali, ono što je lako vidljivo jeste činjenica da ljudi sami sebi odsecaju mogućnost da urade ono što žele da vide, da beže od poziva idjea, kao da su ideje sirene koje žele da unište naše brodove. Vi možete sresti ljude koji imaju sjajnu ideju šta bi trebalo slikati, imaju u glavi i čitave kompozicije, boje… sve… ali se ne usuđuju da krenu u materijalizaicju tih često zaista maestralnih zamisli.
Ja sam video Dilana Doga, video sam Leonarda, Mikelanđela, ali nisam video tvoj rad, ili rad mog komšije, prijatelja… A to bih voleo, jer mislim da bi tu imalo šta da se vidi. Odajte počast svojim idejama, ne odbacujte ih!
Da li to znači da treba odati počast baš svakoj ideji?
– Ne! Čovek koji bi to radio bio bi teški neurotik. Neke ideje su kao helijum. Ako ih bude mnogo, odletećeš u nebo. Neke su kao piletina: meso je zdravo, ali ne treba biti baš toliki mesožder. Imaš ideje koje su kao hleb: ne treba ih previše jesti, ali su bazični nivo koji je neophodan.
Ako tu i imaš nedoumice, uvek ćeš lako prepoznati momenat u kojem počinješ da gaziš svoje ideje. Kada odlučiš da si racionalan, da se plašiš, kada sebe ubediš da nemaš talenat, da nema ideje. Tada postaješ niko, a to je strašno.
Zašto ljudi odsecaju ideje?
– Patologija. Preterani strah za opstanak. Čovek je makar jednim delom životinja, a živnče je je lako uplašiti. Nekada čovek sam raspiruje taj strah, jer mu se često čini da ne haje mnogo za svoj život. Onda on, da bi se “prizvao pameti”, čini zapravo suprotno. I šta onda… lišen ideje, sedi i truli. Vene. Uplašen čovek neće preći sedam gora i sedam mora. On razočarava bajku jer ne može do kraja da shvati da ići putem koji bajka nalaže ne znači ujedno ići “boljim” putem.
Bukovski je godinama radio i kada nije znao šta tačno radi. To često nije mogao da naplati, pa se vratio radu u Pošti, ali je nastavio da piše. Pikaso kaže da će inspiracija doći, ali te mora zateći na radu. Postavite sebi razumne stepene, napravite taj potreban korak i ne odričite se ideja.
Pomozite Aleksandru i Nemanji!
– Ja sam ne mogu. Star sam, više nemam snage da pokrećem stvari. Ne mogu da zaradim, a ne može ni supruga. Ćerka ne stiže da naradi za sve. Zato sam prinuđen da zamolim dobre ljude da nam pomognu, da nađemo rešenje za moje unuke. Moj život je već prošao, ali je nepravda da njihov stane. Moj je na zalasku, a njihov na početku. Uprkos svemu. Oni su dobri dečaci i siguran sam da će doborom vratiti ukazano dobro, kaže na kraju razgovora Živorad
Oni koji nisu, nikada neće znati koliko je teško napustiti svoj dom. Ko nije morao da se seli, nikada neće do kraja osetiti težinu zavežljaja koji izgnanik stavlja na svoja pleća. Onaj ko svoje uspomene ljubomorno čuva, teško će moći da razume onoga ko je morao da izabere kojih će se odreći.
A ako tome, posle sve muke, pridodamo i smrt? Možemo li onda razumeti količinu bola koju jedan čovek može da podnese? Ili mora, bez pitanja da li i dokle to može da čini. Jesmo li u stanju da se odvojimo od nepotrebnog prepričavanja stradanja, kako bismo pružili ruku onima koji se, uprkos svemu, uporno bore i pate?
O tragediji koja je 25. jula pogodila porodicu Milosavljević iz Laćarka znamo dovoljno, čak i previše. Već danima, od usta do usta prenosi se priča o saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u Zminjaku kod Šapca, kada su na pružnom prelazu poginuli supružnici Nebojša i Željka Milosavljević, a njihovo dvoje dece Aleksandar (11) i Nemanja (8) bili povređeni. U stalnoj potrazi za najgorim u nama samima, zaboravili smo da tragamo za dobrim. U tuđem bolu još uvek nismo potražili sopstveni, ispred tuđe tragedije ne stojimo kao ispred ogledala. U bližnjem ne tražimo brata, u stradalniku sebe.
A stradalnik je tu, stoji pred nama… oličen u Živoradu Milosavljeviću (71) čiji život ponovo kreće od poslednjeg stepenika. Prvi put na taj stepenik sudbina ga je vratila 1999. kada je, spakovavši svoj život u platneni svežanj, napustio Kosovo i Metohiju i sa suprugom, sinom i ćerkom stigao u rodnu Kuršumliju, a odatle kod brata Zorana u Laćarak, u Železničku ulicu, odakle su putem Banje Koviljače nekoliko dana pre tragedije kod Šapca na odmor krenuli njegov sin Nebojša, snaja Željka i njihovo dvoje dece.
– Ponovo u patnji, samo što smo onda, pre dvadeset godina mogli još i da mislimo da će biti dobro. Sada je teško misliti o tome. Onda smo bili živi, svi na okupu, daleko od sukoba, u kući koju nam je moj brat bukvalno poklonio. I mada smo ostavili rodni kraj, uspomene, imanje, pomirili smo se sa sudbinom i rešili da kao i drugi naši sunarodnici, krenemo ispočetka. I polako je to sve išlo, sve dok nas život ponovo nije vratio natrag i natovario na leđa teret za koji nisam siguran da ću moći da izdržim, priča Živorad. – U svemu tome naročito mi teško pada činjenica da do danas niko iz mitrovačke ili šabačke policije, ko god da je nadležan, nije došao da nam izjavi saučešće, niko nas nije ni obavestio šta se desilo, niti nas je pozvao da nam saopšti. Sve što znamo, saznali smo iz medija.
A živeti se mora. Sa teretom ili bez njega. Nekada, teret koji ne želimo i ne razumemo zbog čega nam je dodeljen može da pokrene najbolje u nama, da podstakne na razmišljanje, da probudi uspavana srca i razveje pomućene misli. Nekada… ne mora da slomi.
– Deca su dobro i to je, kada je sve ispalo tako kako jeste, najvažnije. U početku su bili u različitim bolnicama, u Beogradu i Šapcu, ali smo mi tražili da se spoje. Sada su kući. Supruga, ćerka Nataša i ja se trudimo da im pomognemo koliko možemo, mada ni nama nije lako. Držimo se zajedno i ne damo bolu da nas slomi. Prihvatili smo istinu da mog sina i snaje više nema i sada pokušavamo da uredimo život kako moramo. Nevolja je i u tome što sam ja već star, invalid sam sa 15.000 mesečno, moja žena je penzioner ima 24.000 dinara primanja. Ćerka je samohrana majka malog ženskog deteta. Imam još jednog sina, ali on je u Kuršumliji i ne može da nam pomogne. Dijabetičar sam… mnogo novca odvajam za lekove, da zaradim ne mogu. Dolazi zima, redovne obaveze sustižu i one vanredne. Bez pomoći sa strane, teško da ćemo uspeti da se izborimo, nastavlja priču Živorad.
I upravo potraga za ljudima dobre volje, donatorima koji su u mogućnosti da novčano pomognu, Živorada Milosavljevića je i dovela do naše redakcije. -Ja sam ne mogu. Star sam, više nemam snage da pokrećem stvari. Ne mogu da zaradim, a ne može ni supruga. Ćerka ne stiže da naradi za sve. Ima svoje dete, a sada su tu i Aleksandar i Nemanja. Zato sam prinuđen da zamolim dobre ljude da nam pomognu, da nađemo neko rešenje za moje unuke. Moj život je već prošao, ali je nepravda da njihov stane. Moj je na zalasku, a njihov na početku. Uprkos svemu. Oni su dobri dečaci i siguran sam da će doborom vratiti ukazano dobro, kaže na kraju razgovora Živorad.
Ovom prilikom “Sremske novine” pozivaju sve ljude dobre volje da se jave i da pomognu Milosavljeviće, uvek vodeći računa da tuđe živote ne možemo živeti, ali da možemo biti njihov lepši deo!
Svi koji žele da pomognu, mogu to učiniti uplatom novca na račun 205-9011008179209-19
Račun je otvoren kod “Komercijalne banke”, a vlasnik je Milosavljević Nataša.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar odbrane Aleksandar Vulin obišli su 15. tenkovski bataljon Prve brigade kopnene vojske u kasarni „Boško Palkovljević Pinki“ u Sremskoj Mitrovici.
Tokom obilaska poručnici i potporučnici su predsednika Srbije upoznali sa pojedinostima višecevnog lansera i njegovim mogućnostima, ali i o zalihama raketa. Vučić je prisustvovao prikazima sposobnosti tenkovske čete, sposobnosti vatrenog voda višecevnih lansera raketa 128 mm M77 „Oganj“, prikazu modernizovane artiljerijske baterije sistema „Oganj“ i praktične obuke tenkovske čete.
Sa 21 obolelim od virusa Kovid 19, situacija u Sremskoj Mitrovici je uprkos vestima koje su se u proteklih 24 časa mogle čuti, stabilna i nema potrebe za uvođenjem vanrednog stanja na nivou grada, zaključak je Štaba za vanredne situacije koji je danas zasedao u mitrovačkoj Gradskoj kući.
– Epidemiološka situacija se prati od kako smo se prvi put suočili sa Kovidom i tu nije bilo pauza. Svi podaci govore da razloga za oprez ima, ali ne i za paniku i uvođenje dodatnih mera. Procenat zaraženih u odnosu na broj stanovnika je mali i na dnevnom nivou se kreće od jedadan do 11 posto, pri čemu poslednjih dana beležimo pad obolelih. Sa jučerašnjim datumom imamo 21 lice sa blagom ili asimptomatskom kliničkom slikom. Danas smo imali tri lica sa pozitivnim testom pri čemu u ovoj grupi imamo lica koja u Mitrovici imaju samo prebivalište, a žive i rade u Beogradu i drugim većim centrima. Sve što se moglo pročitati po društvenim mrežama u vezi sa Opštom bolnicom treba uzeti takođe sa oprezom pošto se radi o podacima koji ne odgovaraju istini. Trenutno je na Infektivnom odeljenju 22 pacijenta, od čega je sedam Kovid pozitivno, dok 15 ima neke druge virusne infenkcije. Jedno lice je bilo na respiratoru, ali je u toku današnjeg dana po drugi put testirano i pokazalo se da nema Kovid-19. Nama ne treba senzacija, nema potrebe za panikom i nema razloga da se šire pogrešne informacije, rekao je mitrovački Gradonačelnik Vladimir Sanader.
On je dodao da se mitrovačka Kovid bolnica priprema za novi udar. Dve mitrovačke Kovid ambulante trenutno rade sa 20 posto kapaciteta u odnosu na proleće, ali su, uverava Sanader, spremne da po potrebi pokrenu sve svoje kapacitete.
– Nemamo nikakve ekstremne poraste broja obolelih od Kovida – 19. Sve mere koje se preduzimaju daće pozitivan rezultat, a pošto Vlada Republike Srbije donese svoje mere, mi ćemo ih svakako primenjivati. Komunalnoj policiji, inspekciji i Javnim komunalnim preduzećima smo izdali nalog da pojačaju kontrolu u ugostiteljskim objektima, sa vlasnicima svečanih sala smo se dogovorili da ovaj vikend ne rade. Njima smo naročito zahvalni jer znamo da gube poslove, a uz to su se i tokom prvog naleta virusa pokazali kao vrlo disciplinovani. Ozbiljnih pritisaka na gradski zdravstveni sistem nemamo, ali se ponašamo kao da je on već tu.
Uz prisustvo Mitrovčana, danas je na kući advokata, narodnog poslanika u Skupštini Kraljvine Jugoslavije i Kraljevskog namesnika za Sremsku Mitrovicu, Jevrema Vidića, postavljena spomen-ploča u znak sećanja na njegovo, ali i mučeništvo svih Srba Srema koji su tokom Drugog svetskog rata stradali od ustaške ruke.
Jevrem Vidić izveden je iz svog doma šestog maja 1941. i zajedno sa grupom uglednih Mitrovčana odveden u Jadovno, gde je i pogubljen. Vidić je bio među prvim žrtvama ustaškog genocida koji će do kraja rata progutati nekoliko hiljada građana Sremske Mitrovice, najvećim delom Srba.
U skladu sa odlukama i merama republičkog kriznog štaba, i u Rumi su donete nove mere za sprečavanje širenja epidemije korona virusa. Zaštitne maske su obavezne u svim zatvorenim prostorima. Vašar u julu neće biti održan, a rumski bazen,umesto 3. biće otvoren 10.jula. Radnici Komunalca i Vodovoda ponovo kreću sa dezinfekcijom javnih površina, rekao je predsednik Opštine Ruma Slađan Mančić, na današnjoj sednici Štaba za vanredne situacije. Poslovno objekti neće biti zatvarani, ali se moraju strogo poštovati sve mere. Za sada je registrovano 15 obolelih, i osim jednog pacijenta, svi imaju lakšu kliničku sliku.
© Sremske Novine 2024. Sva prava zadržana. | O nama | Uslovi poslovanja | Kontakt/Impresum