– Zbog mog Paje i zbog sve naše dece koju toliko volimo i danas, zbog svih mališana koje osećamo kao svoje, a da ih nikada nismo ni sreli, zbog osmeha koji će umesto voštanica sijati za njihove duše, ja sam srećna što će jedan dečiji kutak poneti ime mog Pavla! Hvala svima!
Pavle Moro dobio je svoj mural u parku koji će poneti njegovo ime. Do ovogodišnjeg “Dečijeg dana” petogodišnji dečak čija borba protiv tumora na mozgu je ujedinila Sremsku Mitrovicu dobiće svoj dan, drvengrad u Mesnoj zajednici “Blok B” dobiće nove klupe, novi mobilijar i novi smisao – postaće uspomena ne samo na Pavlovu borbu, Pavlov osmeh i odlazak u nebo, već spomen na sve one koji, prerano napustivši svoje bližnje, iščekuju dan ponovnog susreta sa njima.
Za nas, koji možda i sumnjamo u mogućnost ponovnog susreta, nastajući “Pavlov park” biće opomena, dečija graja zvono koje poziva da se trgnemo, da shvatimo da Pajino iskušenje lako može biti naše i da nikada ne prestanemo da pomažemo one koji su i dalje na putu kojim je Pavle Moro već prošao.
Za Aleksandru Moro, biće to poslednji oproštaj Mitrovčana od njenog sina. Mala uteha za veliki gubitak. Biće to ujedno i otvaranje novog poglavlja sećanja, u kojem Paja više neće biti “samo njen”, već će pripasti svakome ko kroz “Pavlov park” prođe, ko u njemu zastane, zaigra se i zagleda u osmeh koji polako dobija svoje konture. Biće to mesto na kojem će se, uz decu koju smo doveli čvrsto ih držeći za ruke, igrati i ona koja nam izmiču, koju ne vidimo, ali znamo da su tu.
– Kada sam čula da će jedno dečije igralište dobiti ime po Paji, bila sam zatečena. Koliko mi je zbog toga drago, koliko mi znači to što se Pavlovo ime neće zaboraviti, toliko mi je sa druge strane teško. Dece kao što je bio moj Paja ima puno – i previše. Svako to dete moglo je dobiti svoj park, igralište, neki spomen. “Pavlov park”, sigurna sam, neće biti samo Pajin, već park svih njegovih drugara i drugarica sa kojima se i danas iza duge, u oblacima, igra i smeje, kaže Aleksandra.
Smrti nema
Pavlovim odlaskom, život nije stao, rekla nam je Aleksandra kada smo je pitali kako je. Sve ide po planu. Kako za nju, njenog supruga Marjana, tako i za Teu (11) i Mihajla (4)… tako i za Pavla. Uostalom, smrti svakako nema.
– Zaista verujem da život može samo da promeni svoju formu, da se iz nama poznate preseli u sferu koju tek treba da otkrijemo. To ne znači da mi je kao roditelju lako, naprotiv, samo znam da Paji nisam rekla poslednju reč. Čak i sada, verujem da to što ja ne čujem njega, ne znači da on ne čuje mene. Ili je možda moje stalno sećanje ipak neka vrsta razgovora sa njim. Ne damo da se zaboravi. Mi slobodno i stalno pričamo o Paji. Njegove slike su tu, on je svaki dan u našim mislima, prepričavamo zajednička iskustva. Nema potrebe da se ne pominje, nema potrebe da ćutimo i da nešto izbegavamo. Koliko god nama teško bilo, to što se Paji i nama desilo… to je život. Mi živimo u vremenu kada treba da znamo da je to nešto što može svakome da se desi. Nije to lako, ali mi se tu ne pitamo i ne možemo ništa osim da se nadamo da će nas ta čaša obići i da se sa tim borimo ukoliko budemo morali. Za svo vreme, koliko se od nas tražilo, mi smo dali, i Paja zajedno sa nama, kaže Aleksandra.
Pavlova bolest, priseća se njegova majka, bila je bolest čitave porodice. Svi su trpeli, svi ispaštali, on najviše.
– Paja je bio u prvom planu, ja sam često bila van kuće, uvek sa njim i uz njega. Nije mi žao, ne žalim se, samo… uprkos svemu što se desilo, život se polako vraća, ako ne u normalno stanje, a ono makar u kolosek koji smo trasirali. Ljudi i dalje idu u prodavnice, idu po vodu, šetaju pse, putuju… brinu se… Ništa nije stalo zbog toga što Paje nema. Šta god da uradimo njega ništa neće vratiti, život ide svojim tokom i naše je da to prihvatimo, dodaje Aleksandra. – Sada, kada stvari posmatram iz ugla Pajine smrti, pa krenem lagano natrag, do početka, jasno mogu da vidim da je sve išlo ka tome. To ne znači da se vi na tom putu mirite sa onim što ste možda i osećali da će se desiti. Malo je teško shvatiti raspoloženja kroz koja roditelji prolaze u različitim fazama bolesti svoje dece, ali verujte, ima tu svega: borbe, sreće, tuge… jedino nema ravnodušnosti. I nema smrti. Ima samo seoba.
Ne dati se beznađu
Uz Pavla, Aleksandra je bila od prvog do poslednjeg dana njegove bolesti. Lečeći njega, u bolnicama u Beogradu, Novom Sadu i Turskoj, pomagala je roditeljima koji su znatno teže podnosili bol svoje dece, trudeći se da i sama ne podlegne težini iskušenja pred kojim se našla.
– Ne bih želela da zvučim ružno, najmanje kao majka kojoj nije stalo… ali ja nisam od onih ljudi koji se prepuštaju stihiji beznađa. Borila sam se, smejala, kada mi se plakalo izlazila sam iz sobe, vraćala se sa osmehom. Ni Paja nije plakao. Ne sećam se da jeste. A nije mu bilo lako. Borio se do kraja, svestan bolesti, ali ne i težine koju ona sa sobom nosi. Sve je gurao kroz osmeh i ja nisam činila ništa što on nije. Išla sam za njim, pratila ga na putu koji je postao i ostao zajednički. Na žalost, on ga je prešao prerano, pre mene, ali ja znam da ćemo se jednoga dana ponovo sresti, nastavlja priču Aleksandra.
Najteže je, kaže, noću. Kada čovek ostane sam sa sobom i kada živi snovi postanu spona sa onima za kojima se na javi čezne.
– Snovi budu nekada teški, a nekada ih takve kakvi jesu sa radošću dočekujete kao mesto susreta, kao predvorje onog mesta na kojem ćete se, verujem, jednoga dana ponovo naći sa dragim ljudima. Ali… dan vas vodi dalje. Ne dopuštam ljudima da u meni gledaju nekoga kome je isključivo potrebno saosećanje, samilost. Zahvalna sam svima koji su nam pomagali, naročito deci koja su samoinicijativno dolazila i donosila pomoć, jednoj baki koja je, nemajući para, donela kolut sira koji je meni bio i danas je velik kao kuća. Život ide dalje, i mi smo tu da ga živimo. Da čuvamo uspomenu na Paju i na svu našu decu koja su prerano otišla od nas, poručuje Aleksandra. – Sećam se, par dana pred smrt, Paja je bio već ukočen, nije mogao ni da se pomera… pričali smo o bikovima, pošto je to voleo, i u jednom momentu se toliko zasmejao, da se čak i zakikotao! Ako je on u svojim najtežim satima bio takav, odakle meni pravo da klonem, da se predam, da dignem ruke od svega. Zbog mog Paje i zbog sve naše dece koju toliko volimo i danas, zbog svih mališana koje osećamo kao svoje, a da ih nikada nismo ni sreli, zbog osmeha koji će umesto voštanica sijati za njihove duše, ja sam srećna što će jedan dečiji kutak poneti ime mog Pavla! Hvala svima!
Sonet o večnosti
Pavlu Moro
Kad se osmehneš, nestaje mraka.
Radosti ozare tvoje lice.
Sličan suncu kad iza oblaka
udahne svetlost u izmaglice.
Malog koraka, velikih krila;
tvoj let u svet – hitar, lepršavi.
U grudima ti drhtaj leptira,
nevino srce puno ljubavi.
Al’ jednog dana zastane vreme…
Sunce sakriju oblak i kiše.
U neverici ptice zaneme,
nestane smeha i sve je tiše…
I uđe u sva sećanja, snove
bol, što se tvojim imenom zove.
Željka Avrić