Ako se uzme u obzir učenje, naukovanje, praksa i rad, onda Branislav Divljak ima preko 52 godine staža konobara, a u tom poslu još uvek uživa
Piše: S.Đaković (Sremske novine, dodatak „Laćarak“)
Foto: arhive D. Poznanović, M. Liščević
Svaka osoba „ima” svoju priču, možda ne jednu već više što zavisi iz kog ugla se posmatra i ko posmatra, da li onaj ko piše ima inspiraciju i da li razume čoveka. Nebrojeno puta se u novinarskoj praksi pokazalo da čovek krene da uradi jedno, a uradi drugo ili čak dve – tri tema odjednom. Tako je bilo i prilikom ovog našeg poznanstva i susreta sa Branislavom Divljakom u Laćarku. Tačnije, krenuli smo da napišemo prilog o dugogodišnjem lovcu i ljubavi prema oružju, a upoznali smo zanimljivu istoriju konobarske profesije i saznali mnogo toga o konobarskom zanimanju. Jer, Branislav Divljak je konobar u penziji, koji još uvek vredno radi. Reče da je o njemu svojevremeno pisano u novinama, baš u „Sremskim novinama” i da je to bilo vreme kada je on bio mlad konobar, kada je u Sremsku Mitrovica dolazio Tito sa Jovankom 1977. godine.
– To je bilo na „Glacu“. Tamo smo ga dočekali, a bila je velika čast biti i njegovoj blizini i služiti ga. Iako sam mu ja samo pomakao stolicu kad je sedao – seća se Branislav i kaže da postoji fotografija o tom susretu objavljena u knjizi “Tito u Sremu”.
Nije bilo jednostavno proći sve provere u firmi u kojoj je radio i one van nje, Proveravalo se na razne načine kod komšija u selu i na druge načine samo da bi sve bilo bezbednosno dobro urađeno zbog posete tadašnjeg predsednika.
Poznati Brana konobar proveo je 30 godina u TP “Vojvodina” kada je to preduzeće imalo u svom sastavu i OOUR “Park” odnosno ugostiteljstvo, pa tu mu pripali svi mitrovački hoteli, restorani, kafane i bircuzi.
Ako se uzme u obzir učenje, naukovanje, praksa i rad onda je Branislav Divljak, konobar duže od 52 godine.
– Bile su tada tri godine ugostiteljske škole, posle sam odmah počeo da radim na „Brionina“, a u „Parku“ sam radio 30 godina. Kada je vlasničke transformacije i propasti firme, držao sam objekat u zakupu, ali ne dugo. Radio samo još četiri pet godina i sa 65 godina sam otišao je u penziju.
Tokom svoh radnog veka u ondašnjoj Jugoslaviji Branislav je služio i neke druge političare vsokog ranga kao što je Stane Dolanc, Mika Špiljak i drugi i toga vremena se rado seća.
Za ovo svoje zanimanje je učio, za to se spremao u školi i u praksi, a kada je stekao diplomu …
-Svoj posao volim sve više kako sam stariji. U moje vreme smo išli u školu da nešto učimo i radimo. Danas su svi sve u misle da ne moraju u školu da idu, a nije tako – mišljenja je ovaj Laćarac.
Konboar je bio gospodin čovek, znao je da se ponaša, da bude kavaljer, da bude na usluzi gostima i ljudima. Za konobara moraš imati manire.
– Hteo sam da budem trgovac. U stvari, 1966. godine kada sam došao u Srem, kao mali, nisam znao šta je ugostiteljska škola. Položio sam prijemni, ali me nisu primili za trgovca, već sam bio prvi na rang listi za ugostiteljsku. Bilo je tri dana škole, tri dana posla kod privatnika. Ja sam bio u restoranu “Volan” na Crvenoj česmi kod Rade Boškova. Ložio sam ujutro vatru kad dođem pa sve poslove redom – seća se svojih početaka Divljak.
Posle treće godine škole i diplome bio je šegrt na tada čuvenim “Brionima” gde je naučio pravi posao konobara. Znalo se sve, poštovao se radnik, poslovođa, rad… Sada je sve drugačije.
– U ugostiteljstvu volim da radim zato što sam sa svetom, dolaze raspoloženi i veseli ljudi. Ne bi mogao da radim u droj proefsiji, ovda sam našao sebe
Iako je odavno u penziji, Branislav Divljak angažovan je u svečanoj sali. Radeći uživa pa mu ni sada ništa nije teško.