Mirjana Kolarić iz Sremske Mitrovice i Snežana Gašpar iz Laćarka supruge su i majke, ali i hraniteljke već nekoliko godina. Mirjana brine o dvoje, a Snežana od troje dece u hraniteljstvu i nastoje da im pruže sve što čini porodični život
Piše: S.Đaković
Došle su kod mene kada je Zorica je imala 10 meseci, a starija Vesna godinu i po dana. Ja ih sve tri smatram mojom decom, jer imam jedno svoje biološko dete – ćerku koja je završila fakultet, zaposlila se i živi u Novom Sadu. Ovako priča Mirjana Kolarić iz Sremske Mitrovice, hraniteljka punih osam godina.
Opredelila se za ovo humano i odgovorno animanje, objašnjav, jer je biološka majka bila samo jednom detetu, sada je to devojka od 27, godina, ćerka koja je postala svoj čovek, Baš nekako kada je otišla na fakultet sa 19 godina i Mirjana je postala je hraniteljka.
– Muž i ja smo ostali sami kada je ćerka otišla na fakultet, a baš sam imala potrebu da imam veliku porodicu. Imala sam potrebu da nekom pružim ljubavi i razumevanje. Možda je malo sebično, ako kažem da sam želela da i mene neko voli iz razloga što smo se mi i naši prijatelji rasuli po svetu. Oni su sada u Australiji, Americi, na sve strane su otišli kada smo morali dalje iz Osijeka, a mi smo našla dom u Sremskoj Mitrovici. Kada smo se skućili, ćerka je završila srednju i otiščla na fakultet, a ja sam želela još nekog svog pored sebe i došle su one – priča dalje Mirjana, inače izbegla sa prodicom iz Osijeka pre više od četvrt veka.
Stigle su joj sestre Vesna i Zorica, starija je sada u drugom razredu a mlađa se sprema za upis u prvi razred. Hvali se da je Vesna odlična, da ima dobru učiteljicu, a mala Zorica je prošla sve sistematske preglede i upisaće se u istu školu gde joj već ide sestra.
Ima mnogo dobrih ljudi i razumevanja, nastavlja dalje Mirjana, ima i onih drugih, koje je, veli, izbrisala iz vida i nema ništa sa njima. Misli pritom na one koji nemaju razumavanje za ono što nju sad zanima i što radi…
– Kažem da su one moja deca, išle su u vrtić u naselje “Matija Huđi”, trče i dan danas kod vaspitačica kad ih vide. Ja volim što su takve, umiljate i dobre i ponosim se njima – govori ova hraniteljka.
Devojčice Mirjanu zovu mama, a mogla bi im biti baka po godinama i to ni njoj, ni njima ne smeta. To što se brine o dvoje dece u svojoj porodici nije joj teško nikada bilo niti će biti, nije se ni pokajala, jer je u njima našla ono što joj je bilo potrebno a one su to isto izgleda našle u Mirjani.
– One su male, temperamentne, živahne su, a ja imam godina, ali sve možemo zajedno. Pažljive su i dobre, trudim se da im u svemu bude na pomoći, kao roditelj. Moja iskustva sa hraniteljstvom su prelepa. Jeste ponekad naporno da se ne varamo, ima tu velikih obaveza i puno većih nego sa biološkom decom, jer vi ste pod lupom svih, ali ja taj posao volim i volela bih da ih isprati iz kuće da ih ispratim kada budu zasnivale svoje porodice – poručuje Mirjana Kolarić, ponavljajući da je uvek želela da ima veliku porodicu i da je to hraniteljstvom ostvarila.
Stanovnica Laćarka Snežana Gašpar ima 37 godina i hraniteljstvom se bavi od 2012. godine. Odlučila se za to zajedno sa suprugom, a zajedno su prošli obuku u Centru za socijalni rad „Sava“. Na tu odluku su došli u želji da pomognu nekom detetu , jer su imali uslove za to .
– Živim sa suprugom , dvoje biološke dece i troje dece u hraniteljstvu i svi smo jedna velika i srećna porodica. Biološka deca su mi ćerka od 13 godina koja pohađa sedmi razred osnovne škole, sin 10 godina koji ide u četvrti razred, deca u u hraniteljstvu su devojka od 19 godina koja je u završnoj godini Ekonomske škole “9.maj”, njena rođena sestra od 13 godina koja ide u sedmi razred i dečak od devet godina učenik trećeg razred osnovne škole – objašnjava Snežana.
Hraniteljstvo za nju podrazumeva veliku odgovornost, ali njoj nije teško ,jer ja voli posao kojim se bavi. U svemu ovome ima veliku podršku supruga, on je zaposlen u “Kuper standardu” i pored toga se bavi građevinskom limarijom.
– Imamo veoma lepu saradnju sa Centrom za socijalni rad i njihovim socijalnim radnicima, a našim voditeljima slučaja i ogromnu podršku u našem radu. Imamo i naše Udruženje „Hrabro srce 022″ čiji sam i ja član, gde se svi družimo i razmenjujemo iskustva. Naše udruženje organizuje često druženja i sa drugim udruženjima iz raznih gradova. Organizujemo radionice sa decom i za decu, izlete, letovanja, posete manastirima i drugim mestima, odlazimo na bazene – priča o svom radu Snežana Gašpar.
U sedmočlanoj porodici u Laćarku otac ode na posao, deca u školu ili ostanu kod kuće ako idu popodne, a Snežani radni dan počinje rano ujutru. Kada isprati decu u školu. nastavlja svakodnevne obaveze, učenje sa decom koja su kod kuće, upućuje ih na treninge ili na druge aktivnosti.
Pored svih tih obaveza, Snežana Gašpar ima vremena i za sebe i svoje prijatelje, šetnje, druženje, hobije… Hraniteljstvo je i za nju prelep posao koji bi preporučila svima koji su u mogućnosti da se bave time i imaju želju da pomognu deci, jer i sa odlaskom dece nikad se ne prekida ta porodična veza i ona traje zauvek.
Nema komentara