• petak, 29. mart 2024.
Zdrava hrana je najbolja hrana
Reportaža | Sremska Mitrovica
0 Komentara

Zdrava hrana je najbolja hrana

28. jun 2017. godine

Rad u plasteniku traži stalnu pažnju i veliku posvećenost.  U domaćinstvu Laze Petrovića u Divošu, najviše se radi u zoru i pred veče kada je vrućina najmanja. Posao koji radi, Laza voli i upravo ljubav je, smatra, presudna za sve koji u onome što rade žele i da uspeju

Piše: S. Lapčević („Sremske novine“, dodatak „Fruškogorac“)

Laza sa cerkomKada je prestao da se bavi zidarskim zanatom, Divošanin Laza Petrović (69) rešio je da se posveti novom poslu – plasteničkom uzgajanju povrća i voća. U ovaj posao koji je na Fruškogorju još uvek redak, ušao je pre petanestak godina iz ljubavi i hobija, a kada je otišao u penziju, prodaja rasade i gotovog proizvoda, paprike, krastavca i paradajza pre svega, postala je odlična dopuna porodičnom budžetu.

Prvi plastenik, kako kaže, dobio je od nećaka iz Sviloša. Bio je to mali metalni objekat od svega sedam metara, dovoljan tek da se u posao uđe. Učio je od iskusnijih u selu, slušao savete i tokom godina proizvodnju je povećavao, baš kao i svoje znanje. Danas ima dva veća plastenika, a njegovu rasadu i gotove proizvode kupuju Divošani, Čalmanci, Mitrovčani, Batajničani i drugi. Neki od njih dolaze u Partizansku ulicu, a nekima Laza robu iznosi na pijacu.

– Imam još i kupus i jagode jako lepe. Sledeće godine planiram da povećam zasade pod jagodom. Moja penzija je mala, svega 11.000 dinara i to nije dovoljno da se preživi. Više sam uplaćivao nego što sam dobio, pa mi sve što od plastenika dobro dođe. Ja nisam naučio da prosim. Vredno sam radio čitav svoj život, pa i danas pošteno radim. Bio sam sirotinjsko dete, rođen sam u Šišatovcu i znam šta je borba. Pokušavao sam da dođem i do kredita za „kap po kap“, ali su me odbijali. Niko ne veruje penzioneru, posebno ako taj neće da se bakće sa politikom. Tako je bilo od komunista do danas… gazde su uvek sve dobijale jer su uvek bile blizu vlasti, a mi obični ljudi, radnici i poljoprivrednici, došli smo do toga da naše penzije budu manje od socijalne pomoći, kaže Laza.

JagodeRad u plasteniku traži stalnu pažnju i veliku posvećenost. Najviše se radi u zoru i pred veče kada je vrućina najmanja. Posao koji radi, Laza voli i upravo ljubav je, smatra, presudna za sve koji u onome što rade žele i da uspeju.

– Bez obzira na to kada se najviše radi, ja sam manje-više stalno u plasteniku. Ako nema posla, ja samo prošetam, razgledam, uživam u plodovima svog rada. A radim ručno, kod mene nema mehanike, jer nema ni sredstava, pa je onda sve teže. Ali se ne predajem. Trudim se da dođen do novog tržišta i da kvalitetom držim stare mušterije. Svaka kuća ima svoj dinar, ali potrošači umiru. Obično su rasadu kupovali stariji ljudi koji hoće da rade. Imao sam jednog iz Šida koji je nosio 500 paradajza, ali je on umro. Za njim umro je i jedan stariji iz Mitrovice koji je nosio isto toliko rasade i sada kada njih nema, moram da tražim druge. Mlađi neće da rade, čak ni kada im ja rasađujem. Uzimaju jako malo da bi manje i radili. Radije će i kupiti paradajz nego što će potruditi da sami proizvedu, a ja opet mnogo više volim da gledam kako raste moja biljka, objašnjava Laza.

Svoju rasadu ovaj vredni Divošanin prodaje po 25 dinara, a proizvede i po nekoliko hiljada paradajza, paprike, krastavaca. Roba je visokog kvaliteta, a u Lazine plastenike „špric ne ulazi“.

Uziva u svojim– Rod bude izuzetnog kvaliteta i retko kada mi se desi da nešto „promašim“. Pre par godina sam dobio neko seme paradajza iz Nemačke, na slici odlično izgleda, ali čim je krenuo, videlo se da je loš. Počupao sam ga i posejao krastavac. Odlična mi je paprika, babura… po tri stanu u kilogram. Jagode su velike, slatke, ukusne. Ono što valja meni, ja nudim i drugima, ako ne valja meni, neću ni prodavati. Moj plac je mali, bašta je mala, sam radim, pa onda se trudim da proizvodi budu kvalitetni, jer samo to je ono što moju robu može da proda, kaže Laza i dodaje: – Bilo bi dobro kada bih nešto mogao i da uštedim, ali teško. Bio sam pre nekako u Novom Sadu i video lepe plastenike, ali odakle meni 12.000 evra da to kupim? Kako šta stigne, ja tako ulažem u nešto drugo. Da li su to pilići, koze, da li je to novo seme ili zečevi, manje je važno. Kod mene svega ima na malo, pa kada se sabere, dovoljno je da se opstane, a i da se nađe lepa zanimacija za penzionerske dane, da se čovek odmori od stresnog života i posveti nečem lepom.

Imao je svojevremeno Lazar i bravce, pa je čak uspeo da sagradi i tovilište. Posao je išao sve do pre par godina kada je poslednju turu dao gotovo po upola manjoj ceni. Već pet godina, Petrović se svinjama „ne zanima“, a kako kaže, to mu više nikada „neće pasti na pamet“.

– Kod Tita se znalo, ma šta ko pričao. Jasni pariteti, garantovan otkup, pa si ti mogao i da radiš i da se nadaš. Naša zadruga je izdržavala trećinu sela, u njoj su radili ljudi i sa strane, a sada tu nema ništa. Politika je, smatra Laza, uspela da uništi sve ono što su pošteni ljudi stvarali, pa se ja danas mnogo ne upuštam u političke stvari niti mnogo šta očekujem od države. Ja sam penzioner i držim se svog posla i znanja.

Da bi se u poljoprivredi uspelo, smatra Laza, poljoprivrednici danas moraju da svaštare. Vezivanje za jednu kulturu i jednu sezonu ne može doneti nikakav dobitak.

Laca gaji i zeceve– Malo rasada, malo gotov proizvod, pa onda zečevi.. sve to skupa donosi dobro. Kada bih se vezao samo za jednu stvar, teško da bih uspeo. Zdrava hrana je najbolja, ali je šteta što malo ljudi to shvata i što država još uvek nedovoljno pomaže nas koji se trudimo da zdravo proizvedemo. Gledam kako se daju pare strancima, za fabrike, za radna mesta, a mislim da bi bilo mnogo bolje da te pare daju pod oderđenim uslovima seljacima. Kada bi meni neko dao pet ili sedam hiljada evra, ja bih na svom imanju čudo napravio. Em bih mogao da uposlim ljude, em bi se zdravo hranili, ali kome pričati, kada niko ne sluša. Opet, mislim, oni koji vode politiku dobro znaju šta nas muči i šta seljaku treba, nije tu neophodna neka posebna priča. Samo je pitanje da li će konačno doći neko ko će to što svi znaju početi da radi kako bi svima bilo bolje. Kako sada stoje stvari, nisam siguran u to, pa zbog toga ja rado i odlazim u svoj plastenik i uživam u svojim biljkama, zaključuje razgovor Laza Petrović.

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar

%d bloggers like this: