U 50 fabrika radi oko 3.200 radnika, a u selu živi 3.000 ljudi – U školi je 260 ćaka, a u vrtiću 170 mališana i svake godine ih je sve više – Sremci kažu da su, prodajom zemlje za fabrike, najviše profitirali šimanovački zetovi i lenji sinovi
Piše: Miomir Filipović Fića
Foto: M. Filipović i arhiva Opštine Pećinci
Šimanovci su jedino selo u Srbiji koje ima 50 fabrika. U njima je trenutno zaposleno oko 3.200 ljudi. Tako moćnu industriju ima mali broj sela i u razvijenijoj Evropi. Po tome bi se moglo zaključiti da je selo Šimanovci, na dvadestak minuta vožnje od Beograda, u pećinačkoj opštini, već član Evropske unije.
– Fabrike u Šimanovcima proizvode automobilske delova, mašine za fabrike, građevinski materijal, opremu za pekarsku industriju, kafu i razne druge proizvode. U fabričkoj zoni seoskog atara od 800 hektara, sve su strane kompanije, osim dve velika domaća industrija; proizvodnje semna kukuruza Agrosava i flimska industrija Pink. Inače, ovde su svetske firem kao što su Boš, dr Oetker i druge. I biće ih još do kraja godine – priča Radivoj Milošević, zadužen za lokalni ekonomski razvoj u opštini Pećinci.
Sve je počelo pre tačno 27 godina kada je deo atara, prema auto-putu, odlukom opštine Pećinci i Republike Srbije, proglašen radnom zonom za otvaranje privatnih preduzeća. Taj deo atara je podvodno zemljište, gde su uglavnom bili pašnjaci i obrađivao se tek ponekad, kad je bilo malo padavina. Usledila je gradnja mreže kanala i tako je ova površina privedena današnjoj nameni. Poslednjih desetak godina građene su fabrike. Blizina Beograda i auto-put učinili su da je najlošija zemlja za obrađivanje postala najskuplja u Srbiji. Hektar zemlje je dostizao cenu od 700.000 evra. Veliki broj meštana je za taj novac kupovao najbolju oraću zemlju i danas su pravi domaćini. Ima i onih koji su kupovali nekretnine u Beogradu, Novom Sadu i na drugim mestima. Ali, bilo je i takvi koji su se provodili po belom svetu.
Vlasnici zemlje u Šimanovcima, pre ove industrijalizacije, svoje imanje delili su po proceni koliko su im deca vredna. Najbolju oraću zemlju davali su onom sinu koji ostaje na imanju. Onaj deo najlošije, pored auto- puta, gde su danas fabrike, davali su deci koja nisu htela ni da čuju da budu seljaci i ćerkama koje su se udavale van Šimanovaca, obično u grad. Tako su se, ni krivi ni dužni obogatili, uslovno rečeno, lenji sinovi i šimanovački zetovi.
– Mi smo jedino selo, a i naseljeno mesto, u Srbiji, a verovatno i šire, sa 3.000 žitelja gde nema nezaposlenih. Ovde priliku da se zaposli, nije dobio samo onaj ko nije hteo da radi u jednoj od fabrika u selu. Posao su dobijali kako potpuno nekvalifikovani, tako i oni sa fakultetskom diplomom. Procena je da je tako zaposleno više stotina naših meštana. Ostali putuju iz susednih sela, ali ima ih podosta i iz beogradskih opština koji, ne smao da putuju svaki dan, već merkaju plac da ovde u selu grade kuće. Ima meštana, koji su prodali njivu za fabrički krug, kupili bolju zemlju na kojoj proizvode hranu, plaćaju penziono i socijalno osiguranje i takvi se mogu voditi kao zaposleni – govori predsednik sela Aleksandar Mandić.
Upravo zbog namera samih meštana da više ne odlaze iz sela i onih koji tu rade, a žele da se nastane, u Šimanovcima će se graditi duplo veći dečji vrtić, a moguća je dogradnja i škole. Po broju đaka koji iz godine u godinu raste, itekako se oseća industrijalizacija sela. U višim razredima osmogodišnje škole sada je 121 đak, a od prvog do četvrtog razreda je 142 dece. U dečjem vrtiću je trenutno 171 dete, u selu tvrde da takve dece ima blizu 200, jer ima i onih kojima neko čuva decu. Tako da se u narednim godinama očekuju po dva razreda prvaka sa 40 ćaka, možda i tri sa po 30, što nikada nije bilo u ovom sremskom selu, koje , po mađarskim izvorima, datira iz 1386. godine.
– Lane smo obeležili 630 godina od kako su se Srbi naselili u naše selo. Selo se nazvalo po nekom predvodniku Šimunu. Danas smo najbrojnije naselje pećinačke opštine koja ima 15 mesta i oko 18.000 duša. Veći smo za hiljadu žitelja od opštinskog centra Pećinaca. U selu imamo desetak familija koje traju više od tri veka. Kasnije se u Šimanovce doselilo nekoliko porodica Slovaka i Mađara, kojih i danas ima. Živimo veoma složno i zajednički gradimo selo. Imamo fabriku vode, izgrađenu po najstrožim evropskim standardima. Takvu fabriku vode još ima samo Subotica. U svakoj ulici i do svake od hiljadu kuća izgrađena je kanalizacija. Imamo dobru mrežu snabdevanja električnom energijijom. Jedini nam je problem put kroz glavnu ulicu sela. Taj put je u nadležnosti Republike Srbije i kad su u pitanju bilo kakvi radovi na popravci, mi smo nemoćni. Potrebna su nam dva semafora, jer je saobraćaj, upravo zbog naših fabrika, tokom dana veoma gust, a ne možemo da ih postavimo – veli Mandić.
Meštani Šimanovaca za redovne životne potrebe ne moraju nikuda iz sela. Imaju veoma dobro snabdevene prodavnice, rade kafane i restorani, pošta, banke, zemljoradnička zadrga, apoteke i ostali uslužne delatnosti. Meštani su veoma aktivni i u oblasti kulture i sporta. Dom kulture je stecište za više od 150 članova KUD-a „Iskon“. Udruženja žena „Šimanovčanke“, veoma su zapažene na etno sajmovima. Fudbalski klub „Hajduk“ postoji 90 godina i ima školu fudbala, a tu su još dva košarkaška kluba u srpskoj ligi, boćari, lovci… Jedini problem za one koji žele da se dosele u Šimanovce, još uvek su skupe stare kuće kojih i nema baš tako na prodaju, a najjeftinije koštaju 30.000 evra. U jeku podizanja fabrika, najjeftinija stara kuća sa desetak ari placa bila je 70.000 evra. U mnogim selima Srema, takve kuće se mogu kupiti za deset puta manje novaca.
– Zato mi radimo na tome da proširimo zonu za stanovanje gde ćemo urediti placeve sa po pet ari i prodavati u zavisnosti od uslova od pet do sedam hiljada za ar, pa nek ljudi sami sebi grade kuće na prostoru koji im odgovara – zaključuje Aleksandar Mandić.