• petak, 29. mart 2024.
NA STAZAMA SREMAČKOG PROLEĆA: POVRATAK NAJSTARIJE LjUBAVI
Reportaža
0 Komentara

NA STAZAMA SREMAČKOG PROLEĆA: POVRATAK NAJSTARIJE LjUBAVI

6. april 2014. godine

Mi smo deca iz Bingule Rade!

Sa prolećem, čini se barem tako, jedino se u ljubljenoj sremačkoj ravnici ne obnavlja već nastavlja neumorni treptaj tambure, veseli žamor po birtijama i povik svircima za „samo moju“ pesmu. Jedna od takvih, Sremcima omiljenih je i „Iz Bingule Rada“. Sa Radom… iz paorske tople krvi i neusahle usplamtele ljubavi, sa prolećem dolaze i riđani – očetkani, oprani, pušteni po livadama i baštama. Tek da se zna gde se živi i ko je pravi sin najstarije sremačke ljubavi

P3280087Šarenilo cvetova u voćnjacima i miris uzoranih njiva koje na dubokim brazdama svojih traktora grubi paori pronose širom sremačkih puteva, najbolji su dokaz da je u pitomu ravnicu stiglo proleće.
Sa prolećem Sremci se vraćaju sebi, svom trudu i svojim poslovima koji ih, kako „divane“ kada se uveče umorni okupe oko svojih klupa i čine onim što jesu.
Sa prolećem, od ustalasalih vrhova Fruške gore do mirnih obala Save – od Iriga i njegovih sela, sve do Mitrovice i slavnog Kupinova, upleten u lagodni ravničarski lahor, duboko u tišinu utapa se opojni miris podruma i vinograda.
Sa prolećem, kroz pukotine iz kojih će iznići znojem zaliveno zlatno klasje i bakarno zrno prošarano glavama ponosnim i onda kada se, tražeći spasa povijaju za suncem, kao posle kiše, izbija slast fruškogorskog vina.
Sa prolećem, čini se barem tako, jedino se u ljubljenoj sremačkoj ravnici ne obnavlja već nastavlja neumorni treptaj tambure, veseli žamor po birtijama i povik svircima za „samo moju“ pesmu. Jedna od takvih, Sremcima omiljenim je i „Iz Bingule Rada“. Sa Radom… iz paorske tople krvi i neusahle usplamtele ljubavi, sa prolećem dolaze i atovi – očetkani, oprani, pušteni po livadama i baštama. Tek da se zna gde se živi i ko je pravi sin najstarije sremačke ljubavi.
Rankovi lipicaneri

Na putu za Radince

Na putu za Radince

Prateći puteve sremačkog proleća, negde kraj ulaza u Velike Radince, sretoh Ranka Popovića. Prilazio je sporo, uspravno sedeći na sedištu zelenih zaprežnih kola „do vrha“ natovarenih balama sena. Pred njim, beli baš kao i sneg kojeg se Srem ove zime nije nagledao, u laganom trku kretali su raskošni konji. Njihova lepota i sličnost, govorili su da dele jednu krv, a nejednaka veličina nepogrešiv je znak da se radi o pastuvu i kobili. Kretali su se lagodno i bez želje da se bilo ko nametne vođom…
Što je više prilazio, Rankov lako uočljivi blagi osmeh, pomešan sa gromoglasnim uzvikom „Oooooj!“ postajao je sve glasniji. Zaustavivši se kraj mene, uz kraj puta, tek toliko da oni kojima su konji spori mogu da projure u svojim automobilima, ne pitajući mnogo i shvativši najposle razlog moje znatiželje, ponosno reče: „Moji lipicaneri!“
Ogrubelo lice sa sveže urezanim tragovima tek započelih prolećnih radova dodatno se ozari i ustima punim vazduha, Ranko gotovo nespretno pohvali svoje ate: „Nema od njih nigde boljih.“
„Konjičku dlaku“ koju je danas „teško ispljunuti“, Ranko je, priča mi dok dva bela konja pomalo nervozno frkću, „progutao“ pre gotovo dve i po decenije i to zahvaljujući komšijama Mačvanima koji su ga u vreme kada su Sremci olako zaboravu predavali svoju najstariju ljubav, naučili poštovanju prema ovim plemenitim životinjama.

Dve i po decenije sa konjima

Dve i po decenije sa konjima

– Poslednjih godinu i po dana sam sa ovim lipicanerima. Pored ova dva Kapriole Faori i Honverzano Trompete imam još jednu ždrebnu kobilu, jednog pastuva i ždrebe od pet meseci. Konje volim, oni me odmaraju, a ako ćemo pravo, ljubav prema ovim životinjama je zaista najstarija ljubav u Sremu. U vremena naših dedova, ona je bila ne veća, nego izraženija, poslednjih godina je istina opadala, ali se konji ponovo vraćaju na sremsku ravnicu i mislim da tek dolazi vreme u kojem će se pored dobrog vina, kvalitetne hrane i dobre pesme, Srem i Sremci prepoznavati i po konjima. Uostalom – dovikuje Ranko dok polako odlazi put Radinaca – svi smo mi deca iz Bingule Rade.

Šta bi da nije Princa i Male

Da se ljubav Sremaca prema konjima zaista obnavlja, najbolje ukazuje podatak da se sa privim danima proleća, pa sve tamo do prvih pahulja, u savskoj i dunavskoj ravnici organizije nekoliko desetina različitih manifestacija posvećenih atovima. Od Sibača, preko Novih Karlovaca, Surduka, Starih Banovaca, Kuzmina, Putinaca, Golubinaca, Šašinaca… pa sve do Šida i njegovih sela, bez odmora i prestanka, „teraju“ se u tim danima zaprege i fijakeri, a cvećem ukrašeni konji postaju atrakcija kojoj malo ko može da odoli.

Prolećno istrčavanje

Prolećno istrčavanje

Danas, gotovo da nema sela u Sremu u kojem ne postoji konjički klub, klub fijakerista ili bar nekoliko ljubitelja konja koji za svaki seoski praznik svojim širokim šorovima projašu svoje ate. Po tome se, kažu, sela prepoznaju i nadmeću sa komšijama, kao i onima koji „iz čiste zavisti“ to ne žele da budu.

Na ljubitelje konja, prateći svitanje sremačkog proleća, naišao sam i u malenom Šišatovcu selu kojeg bi, čini se tako, da nije velelepnog manastira gotovo svi zaboravili. I mada se broj stanovnika iz godine u godinu smanjuje, broj ljubitelja konja raste. Među onima koji bez ovih vrednih životinja ne mogu ni dana je i Vasa Jovešković, koji se baš u vreme kada sam se, što bi u nas rekli, „dohvatio glavnog druma“, spremao da uzjaše belog, dvanaestogodišnjeg Princa.

Na žalost Princ nije moj

Na žalost Princ nije moj

– Na žalost – priča nam Vasa dok prelazi rukom preko njuške svog prijatelja, Princ nije moj. Pripada prijatelju koji tu, poviše manastira ima još tri konja, a ja ga samo jašem. Pored mene, povremeno na Princu projaše još nekoliko Šišatovaca. Delimo ga – priča Vasa kroz blagi smešak – kao nekada kad smo bili deca igračku. Navikli smo i mi na njega i on na nas i pravo da kažem, ne znam šta bi da nam nije našeg Princa. Zovemo ga „svojim“ jer konj nije samo onoga ko mu je gazda, nego onoga kome pokloni srce, a Princ je svoje poklonio nama.
Taman zaustih da pitam ima li još konja u selu, kad se začu rzanje i piskavi lavež kakav obično odaju maleni seoski psi. „Proleće je i Milan Vojvodić“, kaže mi Vasa pokazujući rukom tek iza mog ramena, „izvodi svoju Malu u šetnju, da potroši snagu.“
I zaista, kako se okrenuh, tako kroz žičanu ogradu ugledah kako se kroz piskavi lavež i trku uplašenih kokoši, bacajući iza sebe grumenje blata, u nezadrživom trku probija mlada kobila. Vasa lagano napušta selo. Još neko vreme, dok nije zamakao za ležimirsku krivinu pratio sam belinu njegovog Princa i tek tada reših da se posvetim „Maloj“.
– Mala – priča mi Milan dok je posmatramo kako nezadrživo trči sa jednog na drugi kraj dvorišta – ima nepune dve godine.
Kao i većina Sremaca, Milan je konja kupio iz ljubavi. Do sada je, priča, nije jahao jer je mlada, ali će uskoro i Mala, kao i Princ dobiti priliku da se pokaže pred selom.

Milan i Mala

Milan i Mala

– Ne treba mi konj da bi nešto radio, već da bi se ponosio njime. Istina je da smo mi na neki način deca čuvenog Rade iz Bingule koji je bio spreman na sve samo da se dođe do dobrog konja. Nadam se – kaže Milan sa uzdahom – da je vreme u kojem će se Srem poznati po dobrim konjima došlo i da će se Sremci, vraćajući se konjima vratiti i svojim oranicama koje su nama, bili mi u Fruškoj gori ili u Donjem Sremu jedini izvor života.
Svako novo proleće budi novu nadu da će tako zaista i biti.

 

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar

%d bloggers like this: