• petak, 29. mart 2024.
Ži­veo ži­vot glu­mač­ki kralj
Kultura
0 Komentara

Ži­veo ži­vot glu­mač­ki kralj

29. novembar 2011. godine

Petar Kralj

Ni­ka­da ni­sam in­ter­vju­i­sao Pe­tra Kra­lja za “Srem­ske no­vi­ne”. I to baš ja, ov­da­šnji žur­na­li­sta i te­ški “za­vi­snik” od be­le­že­nja ži­vot­nih pri­ča zna­me­ni­tih lič­no­sti srem­skog pod­ne­blja, u pr­vom re­du na­stav­ni­ka i đa­ka Mi­tro­vač­ke gim­na­zi­je. To, sva­ka­ko, ne zna­či da “glu­mač­kog kra­lja” ni­sam po­zna­vao i sa njim raz­go­va­rao, na­ro­či­to ka­da bi na dnev­ni red sti­gli nje­go­vi mi­tro­vač­ki da­ni i ne­ve­se­la gim­na­zij­ska pro­šlost. A, mo­žda baš i zbog sve­ga to­ga?! Uvek sam mi­slio da jed­nog ge­ni­ja te­a­tra, uz to još i naj­ču­ve­ni­jeg uče­ni­ka-glum­ca ov­da­šnje gim­na­zi­je, va­lja slu­ša­ti i “pre­pi­si­va­ti”  na­te­na­ne, a ne ona­ko, uz­gred, u pro­la­zu.
Ka­da smo se dav­nih da­na upo­zna­va­li, pri­li­kom Pe­tro­vih če­stih i uvek uz­bu­dlji­vih do­la­za­ka u Srem­sku Mi­tro­vi­cu, na po­men mo­ga pre­zi­me­na upi­tao me je je­sam li rod či­ki Ki­ći Po­zna­no­vi­ću, sa ko­jim se on po­ne­kad sre­tao i na­zdra­vljao po be­o­grad­skim po­zo­ri­šnim i inim bi­fe­i­ma. Pa, to je moj otac!, iz­ne­na­đe­no sam od­go­vo­rio. Taj čo­vek, is­pri­čao mi je Pe­tar Kralj, je­dan je od ret­kih po­li­ti­ča­ra ko­ji su, on­da, sta­li na stra­nu nje­go­vog oca, ne­ka­da­šnjeg omi­lje­nog di­rek­to­ra Mi­tro­vač­ke gim­na­zi­je, Đor­đa Kra­lja. Bi­la su to ne­ka dru­ga i te­ška vre­me­na, a baš se “za­lo­mi­lo” da moj Ki­ća, kao ak­tu­el­ni se­kre­tar Op­štin­skog ko­mi­te­ta SKS, bu­de pred­sed­nik pr­vog gim­na­zij­skog škol­skog od­bo­ra (1955-1957).

* * *

Pe­tar Kralj sa maj­kom, ocem i rod­bi­nom

Red je da se po­ne­što ka­že i o toj Pe­tro­voj mi­tro­vač­koj, gim­na­zij­skoj “epi­zo­di”, ma­da je on i da­le­kih pe­de­se­tih, kao uosta­lom sve do po­sled­njeg svog da­ha, 10. no­vem­bra 2011. go­di­ne, uglav­nom do­bi­jao sa­mo glav­ne ulo­ge. U ži­vo­tu, kao i u po­zo­ri­štu!
Slu­čaj je hteo da pro­svet­ni rad­ni­ci, Sta­ni­sla­va i Đor­đe Kralj, svo­ga si­na je­din­ca, Pe­tra, do­ne­su na svet u Za­gre­bu, 4. apri­la 1941, da­kle, sa­mo dva da­na pre po­čet­ka ra­ta u sta­roj Ju­go­sla­vi­ji. Maj­ka je sa jed­no­go­di­šnjim sin­či­ćem, već na­red­ne go­di­ne, po­be­gla u Ru­mu, kod bra­ta ve­te­ri­na­ra, gde su do oslo­bo­đe­nja ima­li si­gur­no uto­či­šte. A po­sle ra­ta, po­ro­di­ca će se oku­pi­ti i oku­ći­ti u Srem­skoj Mi­tro­vi­ci. Po­čet­kom sep­tem­bra 1945, prof. isto­ri­je Đor­đe Kralj po­sta­vljen je za v. d. di­rek­to­ra mi­tro­vač­ke Pot­pu­ne me­šo­vi­te gim­na­zi­je, a nje­go­va su­pru­ga Sta­ni­sla­va, prof. ge­o­gra­fi­je, za na­stav­ni­ka u is­toj ško­li. Uz­gred, ima­li su oba­ve­zu i da pre­da­ju na te­ča­ju za obra­zo­va­nje ofi­ci­ra Ju­go­slo­ven­ske ar­mi­je.
Ži­ve­li su u Uli­ci Ive Lo­le Ri­ba­ra 55, pred­rat­nom a i sa­da­šnjem Še­ćer so­ka­ku. Pe­tar Kralj je Osnov­nu ško­lu “Bo­ško Pal­ko­vlje­vić Pin­ki” za­vr­šio škol­ske 1955/56. i od­mah se upi­sao u gim­na­zi­ju, gde su mu ro­di­te­lji uži­va­li lep ugled i po­što­va­nje. Pr­va dva raz­re­da je za­vr­šio sa od­lič­nim uspe­hom, a u tre­ćem (ta­da VII-3) je »igrao« sa­mo jed­no po­lu­go­di­šte.
Sli­ka Pe­tro­vog gim­na­zij­skog ško­lo­va­nja u Mi­tro­vi­ci ne bi bi­la pot­pu­na bez sle­de­ćih po­da­ta­ka: u oba raz­re­da, V i VI, bio je pred­sed­nik Škol­skog ko­mi­te­ta Na­rod­ne omla­di­ne, ve­o­ma ak­ti­van u dram­skoj, li­te­rar­noj i dru­gim sek­ci­ja­ma. U škol­skim ana­li­ma je za­be­le­že­no da se, po­red osta­log, 1957, ve­o­ma is­ta­kao u đač­koj pred­sta­vi Ne­pri­ja­te­lji Mak­si­ma Gor­kog, sa ko­jom su na­stu­pi­li i na Pe­tom maj­skom fe­sti­va­lu u Ru­mi. Uz od­lič­ne oce­ne i sve dru­ge ak­tiv­no­sti, a ma­lo je to po­zna­to, Pe­tar se ve­o­ma uspe­šno ba­vio ko­šar­kom i ru­ko­me­tom. Po­red se­ća­nja nje­go­vih dru­go­va, o to­me sve­do­če i sa­ču­va­ne fo­to­gra­fi­je ko­šar­ka­ške eki­pe Sport­skog dru­štva Mla­dost«.

* * *

Glu­mač­ki po­če­ci Pe­tra Kra­lja, na­rav­no, ve­zu­ju se za srem­sko­mi­tro­vač­ko pro­fe­si­o­nal­no po­zo­ri­šte, ko­je će ka­sni­je po­ne­ti ime ne­za­bo­rav­nog Do­bri­ce Mi­lu­ti­no­vi­ća. Istog onog ve­li­ka­na, po ko­jem je na­zva­na i na­gra­da Do­bri­čin pr­sten, neo­stva­re­na že­lja i san mno­gih do­brih srp­skih dram­skih umet­ni­ka. A Pe­tar će taj pr­sten za­slu­že­no po­ne­ti 1996. go­di­ne.
Ova­ko se pri­se­ćao svo­jih pr­vih ko­ra­ka ( po­sto­ji o sve­mu i ne­po­bi­tan »do­kaz« – pla­kat pred­sta­ve iz se­zo­ne 1952/53), ka­da je kao de­ča­čić stu­pio na da­ske ko­je ži­vot zna­če:
– Bi­lo je to pri­li­kom jed­nog od otva­ra­nja Srem­skog na­rod­nog po­zo­ri­šta – otva­ra­no je i za­tva­ra­no ne­ko­li­ko pu­ta. Spre­ma­la se, s mno­go ža­ra, dra­ma­ti­za­ci­ja pr­ve po­lo­vi­ne ro­ma­na Se­o­ska uči­te­lji­ca Sve­to­li­ka Ran­ko­vi­ća. Tre­ba­lo je da se ot­poč­ne u pu­nom sja­ju, jer bi­lo je to pred­sta­vlja­nje no­vog an­sam­bla, sku­plje­nog sa ra­znih stra­na. Mno­gi su se tu pr­vi put sre­li. Uz­bu­đe­ni su. No­se ne­ku sve­ča­nu taj­nu. Ša­pu­ću stra­sno, do­go­va­ra­ju se. Do­la­ze i auto­ri­te­ti iz No­vog Sa­da i Be­o­gra­da, da se na­đu sa­ve­tom, da po­mog­nu oko na­me­šta­nja sve­tla… Na pre­mi­je­ri glum­ci ma­žu čak i ru­ke šmin­kom, da bi sve iz­gle­da­lo isti­ni­ti­je. Do­speo sam i ja, kao je­da­na­e­sto­go­di­šnjak u tu ča­ro­li­ju. Na kra­ju pr­vog či­na, sa ne­ko­li­ko de­ča­ka i de­voj­či­ca, pre­tr­ča­vao sam ve­se­lo pre­ko sce­ne – na če­smu, po vo­du, a u dr­gom či­nu – zvao sam se To­za Čva­rak i pre­ki­dao sam vr­lo va­žan raz­go­vor iz­me­đu uči­te­lja Goj­ka i uči­te­lji­ce Lju­bi­ce tu­ža­ka­ju­ći ne­ku de­voj­či­cu iz raz­re­da za ne­sta­šluk…
Ne­ka za isto­ri­ju osta­ne i ovaj po­da­tak: pr­vi Pe­trov »glu­mač­ki« na­stup u Mi­tro­vi­ci re­ži­rao je ugled­ni Mi­ha­i­lo Va­si­lje­vić.

* * *

Ča­ro­li­ja je pre­sta­la, a ko­la kre­nu­la niz­br­do, ka­da se Pe­trov otac Đor­đe, di­rek­tor Mi­tro­vač­ke gim­na­zi­je, te­ško raz­bo­leo i pred sa­mu pen­zi­ju oti­šao na bo­lo­va­nje. U mo­no­gra­fi­ji Pe­tar Kralj (Sa­vez dram­skih umet­ni­ka Sr­bi­je, 1999), a na osno­vu glum­če­vog sve­do­če­nja, pri­re­đi­vač Og­njen­ka Mi­li­će­vić je či­tav slu­čaj ova­ko pred­sta­vi­la:
–  I on­da, ne­zna­nim po­vo­dom – oblak! Ne iz ve­dra ne­ba. Otac, di­rek­tor ško­le, te­ško se raz­bo­li i go­di­nu da­na pre pen­zi­je od­la­zi na bo­lo­va­nje. Ško­lu pre­u­zi­ma no­va v. d. upra­va i ta­da po­či­nje da se is­pi­su­je po­zna­ti sce­na­rio dru­štve­nog uspo­na u fol­klor­noj va­ri­jan­ti, u ko­me je Pe­ri bi­la do­de­lje­na ulo­ga stu­ba u igri tru­le ko­bi­le. Van sa­stan­ka sme­nju­ju ga s jed­ne po jed­ne đač­ke du­žno­sti; ti­ha po­bu­na đa­ka pro­tiv ne­ke be­smi­sle­ne re­for­me pri­pi­su­je se Pe­tru kao za­čet­ni­ku, a đač­ka ener­gi­ja se upu­ću­je na ku­ti­ju za žal­be… Sve u sve­mu, na­đe­no je re­še­nje: sa­vet ocu da is­pi­še si­na da ne bi na po­lu­go­di­štu bio iz­ba­čen. Pe­tar ta­ko okon­ča­va svo­je sreć­no, na­iv­no do­ba i upi­su­je se u no­vo­sad­sku gim­na­zi­ju.
A šta se, za­pra­vo, zbi­va­lo sa jed­nim od naj­bo­ljih mi­tro­vač­kih gim­na­zi­sta, da li je ta­da on sâm bio ci­lja­na žr­tva ili, tek, ko­la­te­ral­na šte­ta u smi­ca­li­ca­ma na­me­nje­nim nje­go­vom ocu, da­nas i ni­je to­li­ko va­žno. Tek, u dnev­ni­ku Mi­tro­vač­ke gim­na­zi­je, po­red Pe­tro­vog ime­na, osta­la je upi­sa­na traj­na »nu­la iz vla­da­nja«: »Is­pi­san ra­di pre­la­za u dru­gu ško­lu 14. 1. 1959. Ka­žnjen stro­gim uko­rom na­stav­nič­kog ve­ća pred uda­lje­njem iz ško­le, da­na 15. 1. 1959, zbog raz­bi­jač­kog ra­da u or­ga­ni­za­ci­ji n. omla­di­ne i ha­ran­ge pro­tiv po­je­di­nih na­stav­ni­ka i upra­ve ško­le.« Ne­ka se upam­ti i po­da­tak da je no­vi di­rek­tor Mi­tro­vač­ke gim­na­zi­je ta­da bio prof. Mi­len­ko Ni­ko­lić, a Pe­trov raz­red­ni sta­re­ši­na prof. Mi­ha­i­lo Đu­ri­šić.
Ka­da sam, jed­nom pri­li­kom, ču­ve­nom mi­tro­vač­kom đa­ku Pe­tru Kra­lju po­ka­zao »pre­pis« nje­go­ve dav­na­šnje, cr­ne ka­rak­te­ri­sti­ke, on se od sr­ca na­sme­jao i svo­je­ruč­nim pot­pi­som »ove­rio« da je ta­ko ne­ka­ko i bi­lo.
Upr­kos sve­mu, bu­du­ći »kralj glu­me, kralj op­šte lju­ba­vi« (Si­ni­ša Ko­va­če­vić), ma­tu­ri­ra­će 1960. i po­lo­ži­ti pri­jem­ni na Aka­de­mi­ji za po­zo­ri­šnu umet­nost u Be­o­gra­du, u kla­si prof. Og­njen­ke Mi­li­će­vić. One iste umet­ni­ce i pe­da­go­ga ko­ja će ka­sni­je pri­re­di­ti sjaj­nu mo­no­gra­fi­ju svog ve­li­kog đa­ka, Pe­tra Kra­lja, a po­vo­dom do­de­lje­nog mu Do­bri­či­nog pr­ste­na!

Du­šan Po­zna­no­vić

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar

%d bloggers like this: