• petak, 29. mart 2024.
Ka­pi­je ve­či­to za­tvo­re­ne
Kultura
0 Komentara

Ka­pi­je ve­či­to za­tvo­re­ne

2. avgust 2011. godine

Sa­mo­stal­no je iz­la­gao u pre­sti­žnoj Ga­le­ri­ji “La­zar Vo­za­re­vić” (1985) i u Mu­ze­ju Sre­ma (2004), vi­še pu­ta na Srem­sko­mi­tro­vač­kom (voj­vo­đan­skom) sa­lo­nu, ne­dav­no je bio uče­snik 6. li­kov­ne ko­lo­ni­je Do­ma uče­ni­ka sred­njih ško­la u Srem­skoj Mi­tro­vi­ci. Spre­ma se i da to­kom ja­nu­a­ra 2012. go­di­ne, u gra­du na Sa­vi pred­sta­vi svoj naj­no­vi­ji ci­klus, “sin­te­zu sve­ga što je pret­ho­di­lo u tom teh­nič­ko-teh­no­lo­škom i te­mat­skom po­gle­du”. Ka­da smo ga, po­čet­kom ju­la, upi­ta­li ot­kud on na ko­lo­ni­ji Do­ma uče­ni­ka, gde uglav­nom do­la­ze ama­te­ri i ne­do­volj­no afir­mi­sa­ni sli­ka­ri, sa osme­hom je od­go­vo­rio: “Za­to što su me po­zva­li!”

Pavle Blesić

Iz­u­zet­ni i sve­stra­ni li­kov­ni stva­ra­lac, Pa­vle Ble­sić (Som­bor, 1924), mo­žda i ni­je naj­sta­ri­ji ak­tiv­ni srp­ski sli­kar i va­jar, ali je sva­ka­ko je­dan od naj­zna­čaj­ni­jih i naj­u­gled­ni­jih ko­je ima­mo. Re­lje­fi, skulp­tu­re, cr­te­ži, sli­ke, ta­pi­se­ri­je – po­re­đa­no je u sa­dr­ža­ju nje­go­ve umet­nič­ke mo­no­gra­fi­je, na­slo­vlje­ne Za­pi­si vre­me­na – Ble­sić 1947 – 1997. Iako či­ta­vim svo­jim bi­ćem, ži­vo­tom i ra­dom uglav­nom ve­zan za Som­bor – Ra­van­grad, ka­ko no­stal­gi­ča­ri zo­vu ovaj pre­le­pi, ze­le­ni bač­ki grad, Pa­vle Ble­sić je odav­no is­ko­ra­čio iz tog svog sud­bin­ski od­re­đe­nog za­vi­čaj­nog okru­že­nja. Vi­še od po­la ve­ka u ži­ži do­ma­ćeg li­kov­nog ži­vo­ta, sa­mo na­iz­gled te­že­ći “ot­kri­va­nju Som­bo­ra”, po­stao je ne­za­o­bi­la­zno ime i bit­na od­red­ni­ca ce­lo­kup­ne isto­ri­je srp­ske umet­no­sti dru­ge po­lo­vi­ne 20. i pr­vih de­ce­ni­ja 21. ve­ka.

 

Ot­ku­da Vi u sli­kar­stvu, s ob­zi­rom da ste u po­čet­ku uči­li ne­ke dru­ge ško­le, ba­vi­li se sa­svim dru­gim po­slo­vi­ma. Za­vr­ši­li ste Tr­go­vač­ku aka­de­mi­ju, pa ču­ve­nu Som­bor­sku pre­pa­ran­di­ju, ra­di­li kao se­o­ski uči­telj?!

– Čo­vek mo­ra da se ro­di sa ne­kim pre­di­spo­zi­ci­ja­ma, ko­je, ako ih imaš, ka­sni­je mo­žeš da kul­ti­vi­šeš. Još u osnov­noj ško­li, valj­da u tre­ćem raz­re­du, na­cr­tao sam svo­ju maj­ku i to po­ka­zao uči­te­lju, a on mi ka­že: “To ti ni­si ra­dio!” Mo­rao sam pred njim po­no­vo da na­sli­kam isto, ali, po­što sam bio ne­ka­ko sti­dljiv, ni­sam po­slu­šao uči­te­lja da cr­tež po­ka­žem po svim škol­skim ode­lje­nji­ma.

Od mla­do­sti sam ose­tio ne­ki unu­tra­šnji po­riv za li­kov­nim ka­zi­va­njem… Ka­da je do­šla oku­pa­ci­ja, bio sam u pr­vom raz­re­du uči­telj­ske ško­le, ko­ja je ubr­zo pre­me­šte­na u No­vi Sad. Zbog si­ro­ma­šnog po­ro­dič­nog sta­nja ni­sam mo­gao da pre­đem ta­mo, pa su me upi­sa­li u Dr­žav­nu tr­go­vač­ku aka­de­mi­ju u Som­bo­ru. I za­vr­šim 1945. E, on­da, po­što je uči­telj­ski ka­dar bio osku­dan, svi sa ma­lom ma­tu­rom su mo­gli da još jed­nu go­di­nu po­ha­đa­ju Pre­pa­ran­di­ju. Do­bio sam zva­nje uči­te­lja i slu­žbu u obli­žnjem Sta­ni­ši­ću, za­jed­no sa su­pu­gom ko­ja je ta­ko­đe bi­la uči­te­lji­ca.

Stal­no sam cr­tao kod ku­će, pra­vio stu­di­je, i od­ne­sem to pro­fe­so­ru Li­kov­ne aka­de­mi­je Đor­đu To­do­ro­vi­ću. On mi ka­že: “Pa­vle, oba­ve­zno da po­la­žeš is­pit za aka­de­mi­ju!” Odem i po­lo­žim. Me­đu­tim, uči­te­lji su bi­li po­treb­ni i ni­sam mo­gao iz ško­le. To sam ostva­rio tek 1953. go­di­ne, po­što sam im sil­no do­sa­dio. Ka­da je na­čel­nik vi­deo da sam upo­ran, ka­že mi: “Evo, da­će­mo ti tro­go­di­šnje pla­će­no od­su­stvo, idi pa stu­di­raj Vi­šu pe­da­go­šku ško­lu.” Bi­la je otvo­re­na u No­vom Sa­du i tra­ja­la dve go­di­ne, sva­ka­ko ne bih mo­gao da iz­dr­žim pet go­di­na stu­di­ja. Sa­vla­dao sam teh­nič­ko-teh­no­lo­ški po­stu­pak, imao ču­ve­ne pro­fe­so­re, da po­me­nem sa­mo va­ja­ra Jo­va­na Sol­da­to­vi­ća, ko­ji me je zvao da osta­nem u nje­go­voj ra­di­o­ni­ci. Me­đu­tim, po­sle di­plo­mi­ra­nja, 1955, zbog oba­ve­za sam mo­rao da se vra­tim u Som­bor. Tri go­di­ne ka­sni­je po­sta­jem na­stav­nik li­kov­nog vas­pi­ta­nja.

 

Delo nastalo u Sremskoj Mitrovici

I on­da je do­šlo do pr­ve sa­mo­stal­ne iz­lo­žbe, skulp­tu­ra naj­pre, 1959, u som­bor­skom Par­ku he­ro­ja, da­kle na otvo­re­nom, slo­bod­nom pro­sto­ru?

– Bi­le su to skulp­tu­re ve­li­kog for­ma­ta… Taj moj po­čet­ni pe­ri­od je bio vi­še u te­mat­skom opre­de­lje­nju skulp­tu­re, što ne zna­či da upo­re­do ni­sam i sli­kao. Sti­ca­jem okol­no­sti, moj ate­lje se na­la­zi u zgra­di grad­ske ar­hi­ve. Tu sam se su­o­čio sa ru­ko­pi­si­ma, za­pi­si­ma, pe­ča­ti­ma, me­da­ljo­ni­ma – što se, ne­ka­ko, po­kla­pa­lo sa mo­jom in­ti­mom, emo­tiv­nim sve­tom. I još je­dan po­da­tak: pre­ko le­ta sam od­la­zio u Za­dar, gde se na­la­zi ču­ve­ni mu­zej zla­ta i sre­bra. Bio je to ma­te­ri­jal ko­ji me je to­li­ko in­spi­ri­sao, da sam na­pra­vio jed­nu se­ri­ju tih mo­jih pr­vih za­pi­sa, pe­ča­ta i me­da­ljo­na. Taj kon­cept li­kov­nog is­ka­za, za­sno­va­nog na za­pi­si­ma, pro­vla­či se ne­ka­ko kroz ce­lo­kup­no mo­je stva­ra­la­štvo. Sti­ca­jem okol­no­sti, da­kle, sve to se po­klo­pi­lo sa emo­tiv­nom stra­nom i sa­dr­ži­nom mog li­kov­nog iz­ra­za. Po­tom je sle­dio Pro­gram an­ti­ke, pa Be­de­mi i ka­pi­je Som­bo­ra, sve ono što je ve­za­no za pro­la­znost ži­vo­ta. Uop­šte, taj be­leg pro­la­zno­sti je ka­rak­te­ri­sti­čan za sva mo­ja te­mat­ska opre­de­lje­nja.

 

Či­tav Vaš ži­vot i rad su ve­za­ni za Som­bor. Šta grad zna­či i ko­li­ko je uti­cao na Vaš pre­po­zna­tlji­vi li­kov­ni iz­raz? Va­še ka­pi­je, fa­sa­de, be­de­mi, zi­do­vi, to je za me­ne ne­što naj­lep­še – pe­čat sre­di­ne u ko­joj stva­ra­te i emo­tiv­no se ostva­ru­je­te!

– Som­bor je, za­i­sta, di­van grad, pun pre­le­pih zgra­da i ze­le­nih po­vr­ši­na, što me je ani­mi­ra­lo i za skulp­tu­re. Me­đu­tim, za me­ne ni­je pri­vlač­na no­va fa­sa­da, već ona ko­ja je obe­le­že­na ne­čim iz pro­šlo­sti, isto­ri­je. Me­ne in­te­re­su­ju sta­ri zi­do­vi, ka­pi­je ve­či­to za­tvo­re­ne, jer one skri­va­ju sim­bol jed­ne in­ti­me, ne­ko­ga ko se na­la­zi u toj ka­pi­ji. To je jed­na stal­na i ve­li­ka za­go­net­ka. Za­to su sve mo­je ka­pi­je za­tvo­re­ne i one dan-da­nas či­ne je­dan sa­dr­žaj ko­ji ja ko­ri­stim, ko­ji me za­o­ku­plja.

Po­me­nuo sam Pro­gram an­ti­ke, opet be­leg isto­ri­je, trag pro­šlo­sti i pro­la­zno­sti. Po­ni­kao sam iz si­ro­ma­šne po­ro­di­ce, u ko­joj se po­seb­no maj­ka, jed­na div­na oso­ba, tru­di­la i žr­tvo­va­la za nas tro­je de­ce. Ona me je in­spi­ri­sa­la da na­pra­vim nje­nu sli­ku, da je pred­sta­vim. Ta­ko je na­sta­la jed­na div­na sli­ka sa me­da­ljo­ni­ma, sa ne­kim od­lič­jem za­hval­no­sti pre­ma sve­mu što je maj­ka za nas uči­ni­la. Bio je to po­če­tak se­ri­je iz pro­gra­ma po­ro­dič­nog al­bu­ma.

(Za­vr­še­tak u na­red­nom bro­ju) Du­šan Po­zna­no­vić

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar

%d bloggers like this: